Iz Italije sam otplovio baš u Hrvatsku, tj. u Martinščicu na otoku Cresu gdje ga kupuje obitelj Pinezić.

Nakon Drugog svjetskog rata su me, kao i mnoge druge brodove, nacionalizirali te poslali Crnu Goru gdje služim do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se vraćam opet u Hrvatsku.

Kupuju me vlasnici iz Kukljice na otoku Ugljanu gdje plovim i neumorno služim vadeći pijesak do sredine sedamdesetih godina.

Nakon toga, nisam otplovio daleko, samo do Vodica gdje ostajem i do danas te prema riječima mnogih, postajem zaštitni znak vodičke rive.

Naravno, i tu sam neumorno služio sljedećih 15 godina kada je vlasnik odlučio da bih mogao svojim posebnim izgledom mamiti poglede turista i pričati im neku novu priču.

Tako su me uredili. Dogradili mi salon umjesto štive, postavili stolove i umjesto kao pravi umirovljenik, pretvorio sam se gotovo u mladića te sam poželio vidjeti malo nacionalnih parkova, otoka i uvala, a na meni su se održavala vjenčanja.

Došao je i Domovinski rat te sam zajedno s drugim brodovima bio sudionik povijesnog konvoja Libertas prema Dubrovniku.

Tako je i moj tadašnji, prijašnji i sadašnji vlasnik dobio nadimak, baš kao i ja, Desto. I nikada nisam mijenjao ime, jer sam uvijek budan i čekam neke nove plovidbe.

A tek mi je 125 godina, možete zamisliti? Ne mogu to slovima i napisati jer i slova je puno, sto dvadeset i pet!

Možda sam najstariji trabakul u Hrvatskoj. To nažalost ne znam, ali znam da sam uvijek tu i postao sam legenda, a zahvaljujući ljubavi obitelji Cukrov nekako si mislim da bih mogao bar još toliko.

Slažete li se?

Tekst i foto: Robert Udiljak