Početkom travnja obilježava se Svjetski dan svjesnosti o autizmu. To me potaknulo da konačno u ruke uzmem knjigu koja već duže vrijeme stoji na popisu za čitanje.
Kad sam prvi put uopće čula za taj naslov, odmah sam se sjetila sjajne pjesme Paula Simona, sad već klasika - „Bridge over troubled water“ (Simon & Garfunkel), koju su prepjevali i poznati glazbenici zlatne ere. Nije slučajno da je i sam autor, Dalibor Talajić, odabrao baš taj stih za naslov svog romana „Most ponad burne rijeke“, jer Talajić predstavlja upravo taj „most“ koji povezuje njegov svijet i svijet njegova sina.
Naime njegov sin, u romanu pod imenom Radames, ima dijagnozu iz spektra autizma. I kako nevolja ne dolazi sama, Talajić se istovremeno suočava i sa ostalim životnim teškoćama, poput smrti majke, raspada braka i gubitka voljenog psa. Ovaj roman je prije svega intimna ispovijest jednog oca o borbi, razumijevanju i prihvaćanju onoga što mu je dano, a sudbina mu je dodijelila takve karte, neočekivane i neželjene, one s kojima je kasnije igrao na sve ili ništa.
Naime, rođenjem djeteta svi roditelji imaju određena očekivanja i u većini slučajeva ta se očekivanja u ranom djetinjstvu i ispune – prvi koraci, prve riječi, socijalizacija, odlazak u vrtić i školu. No što kada ne ide sve glatko, kada se na tom putu razvoja ispriječe dijagnoze koje zvuče zastrašujuće.
“Jer autizam je riječ koja nosi toliku težinu da odmah upućuje na konačnost. Poput neke kletve. I nema talismana, nema formule, nema djelovanja koje će rastvoriti taj okov u kojem je zarobljeno dijete tek tom riječju... autizam.”
Dalibor Talajić u ovom dirljivom i inspirativnom romanu, koji se čita u dahu, jednostavnim jezikom prepričava put svog očinstva, od radosti rođenja sina, slutnji da nešto nije u redu, negiranja, poricanja, strahovanja te suočavanja sa onim najtežim. Svjestan da je primoran mijenjati prioritete iz temelja i igrati igru čiji je ishod nepredvidljiv, ovaj otac pokušava „srušiti zidove“ i shvatiti svijet u kojem je njegov sin zatvoren te ga na malih milijun načina nastoji iščupati iz okova autizma.
U tom procesu koji nije nimalo jednostavan, suočava se sa osuđivanjem okoline, jer roditelji koji se bore sa ovakvim dijagnozama nerijetko budu stigmatizirani, a pomoć institucija svedena je na minimum. Upravo stoga, kada ga sustav zanemaruje i otpisuje, on ipak pronalazi načine, ne osvrćući se na njegove nedostatke. Sam Talajić ne zazire od otvorenosti prema duhovnosti, prihvaća razne metode, načela i promišljanja kako bi pomogao sam sebi u ovoj teškoj borbi dok otvoreno govori o vlastitim emotivnim ponorima.
“To jutro, kroz zube tražeći pomoć svojem sinu, ja sam vrištao glasnije od njega. Vrištao sam čitavim bićem tražeći čudo. Ipak, znao sam nekako, čak i u najbijednijim trenutcima, da čudo neće doći izvana, od nekog drugog.”
Bit će potrebno puno vremena, strpljenja i žrtve da se sagradi taj „most“ između dva različita svijeta, jer taj „most“ on gradi upravo kako bi se otac i sin pomoću njega našli negdje na sredini, dok ispod njih neumorno teće rijeka koja uvijek nosi nove izazove.
Ovo je roman o neizmjernoj ljubavi, požrtvovnosti i upornosti koja nadilazi sve granice i poželjno štivo za sve one roditelje koji se bore za bolje sutra svoje djece, bilo da je riječ o djeci sa teškoćama u razvoju ili onima koji ih nemaju, a upravo roditeljima djece sa teškoćama u razvoju ide najveća zasluga. Baš svako dijete, kao takvo, ima svoje jedinstvene, posebne potrebe, a na roditeljima je da im budu superjunaci, jer posebnoj djeci trebaju i posebni roditelji, baš poput Talajića koji je još kao dječak sanjao svoje superjunake da bi jednog dana i sam postao taj superjunak svome sinu.
“Mojem malenom Radamesu upravo je Superman potreban. A tko to uopće može i pomisliti postati ako ne njegov tata?”
Nada - tako ju je lako izreći, a ponekad tako teško u nju povjerovati. Unatoć svemu, nada izvire iz riječi ovog tate, poput molitve koja se ponavlja iz dana u dan. Ona koja izvire iz unutarnje snage, čak i onda kada joj se ne nazire trag. Ta nada vodi ovog roditelja da smogne snage i pokupi komadiće sebe kako bi bio most preko kojeg će njegov sin sigurno koračati.
“Like a bridge over troubled water
I will lay me down” - Poul Simon
Ivana F.P.
Travanj, 2025.
-
1
-
4
-
0
-
1
-
0
-
0
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
