Ima onih romana koje kad pročitate i spremite natrag na policu ne prestajete razmišljati o njima. O likovima koji u njemu obitavaju. Toliko su živi i stvarni da vam se čini kao da ih poznajete iz neke svoje davne prošlosti pa se prisjećate njihovih glasova i govora tijela. Razlika je jedino što likovima iz romana možete čitati misli. To je ujedno i ljepota književnosti i pisanja. One skrivene misli i osjećaji koji se otkrivaju svakim novim retkom. Ponekad su direktno izrečene, a ponekad ih osjetite nabijene među redovima. Vještina je to dobrog pisca kojoj se uvijek iznova divim.
U ovom nagrađivanom romanu (dobitnik V.B.Z. –ove nagrade za najbolji roman 2023.) Tvornica Hrvata – Nebojša Lujanović napisao je upravo takav jedan roman u kojem se neizrečeno sakrije iza točke na kraju rečenice dok istovremeno balansirate između tragičnog i komičnog, između grča i smijeha.
Pripovijeda ga dvanaestogodišnji dječak koji je sa mamom, sestrom i djedom izbjegao iz ratne Bosne u Zagreb, privremeno se smještajući u tetkin vrlo mali i derutan stan. Otac je kažu „nestao u ratu“. Sa samo tri vrećice imovine i konzerviranom hranom iz humanitarne pomoći očajna majka smišlja način kako opstati pokušavajući se istovremeno asimilirati u novo društvo. I kako to obično biva, jedan susret izmjeni tijek priče i ljudske sudbine. Njihov stan postaje „tvornica Hrvata“ u koji svakodnevno ulaze i izlaze razni likovi u potrazi za jednim „papirom“ koji će im omogućiti svjetliju budućnost.
Nije iznimka da se u ratnim okolnostima poseže za onim „cilj ne bira sredstvo“, ali ovo nije priča o ratu. Ovo je priča o njegovim posljedicama, o snazi, snalažljivosti i otpornosti jedne majke koja grabi priliku i pronalazi „rupu u zakonu“ te time osigurava osnovnu egzistenciju svojoj obitelji. Ovo je i priča o dječaku koji na duhovit način oslikava svakodnevicu, postavljajući pitanja čiji ga odgovori zbunjuju, dok je istovremeno svjestan težine svog odrastanja suočen sa grubom realnosti koja ga okružuje.
„Ja mislim da je u ratu najteže odrasti.“
„Odlučio sam da ću svoje dječje dane odraditi kad odrastem, kad se sve ovo riješi.“
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Ovo je ujedno i priča o odnosu majke i sina. Gruba, direktna i često zabrinuta ona nema vremena za uljepšavanje realnosti dok se grčevito bori da osigura bolje sutra.
„Ništa ne stignem s tobom popričat. Eto, dok se jadna okrenem, ti već narasto – jednu ruku mi je držala, a drugom me nespretno potapšala po ramenima.“
Tekst se nastavlja nakon oglasa„Tada sam shvatio da je majka jača od svih sila; i vraga i mraka, i čudovišta…“
Tu je i lik djeda, čovjeka kojemu je život stavljen na čekanje, dok se začahuren u svojoj nostalgiji polako povlači u svoje dubine.
Tvornica Hrvata roman je koji se bavi i temom gubitka identiteta, dok se njegovi likovi pitaju trebaju li i u kojoj mjeri prihvatiti novi, kako bi se uklopili u novi poredak, dok se istovremeno oslikava ksenofobno i malograđansko društvo koje se ni danas nije oslobodilo takvog mentalnog sklopa. Srećom, protagonisti ove priče ostat će svoji, jer unatoč promjenama koje ih prate ne posustaju i hvataju se u koštac sa životom.
„Nikada nas neće prestati vući u svijet u kojem više nemamo ništa. Jedini je način da mi postanemo netko sasvim drugi.“
Odmakom od nekoliko desetljeća nakon ratnih događanja, nekolicina naših autora napisala je upravo ovakve romane, dijelom autobiografske, koji opisuju emotivne posljedice odrastanja u takvim okolnostima, kao da su i sami uz pomoć pisane riječi htjeli zacijeliti svoje rane. (Antonio Barišić – Srest ćemo se opet, Ivana Bodrožić – Hotel Zagorje, Igor Beleš – Listanje kupusa).
I dobro da je tako, jer kako kažu - život piše najbolje priče. I sve su vrijedne čitanja.
Ivana F.P.
Veljača, 2025.
-
2
-
5
-
0
-
0
-
0
-
0
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
