Čitajte Tomicu Šćavinu!
Prvi put sam se susrela sa ovom autoricom vodičkog porijekla kada sam čitala njezin roman „Soba na dnu mora“ i malo je reći da me se dojmila. Jedan je od onih kojih se uvijek prisjećaš i od tada sam ga više puta preporučila ljubiteljima knjige. Možda je tu prisutna i određena doza pristranosti, jer kad u romanu uočite mjesta kojima se inače krećete i živite u sredini o kojem autorica piše, onda se neminovno povezujete sa knjigom na još jednom nivou. Ipak, to nije nimalo presudno da bi ste zavoljeli njena djela, jer ona tako lijepo piše. Ne znam je li mi se više svidio stil pisanja ili tri priče koje se međusobno isprepliću u vremenu i prostoru. Odlazak djevojke na prekooceanski brod u potrazi za promjenom i pronalaskom, odrastanje u Vodicama tijekom ratnih godina i prikaz života jedne obitelji tog doba, dok istovremeno piše pisma prijateljici Tei, čiji je život tragično završio. U tim pismima ona pronalazi utjehu, traži odgovore. Ona je njena zvijezda vodilja u svijetu koji galopira naprijed ne osvrćući se ni na koga. Kao posvetu neprežaljenoj prijateljici, objavljuje Tein Rječnik neoriječenih sadržaja. Te se riječi pojavljuju kao slike sjećanja, kao oblaci koji plutaju njenim mislima i daju jednu posebnu notu ovom romanu.
JASVAL - mjehurić djetinjstva koji luta pod kožom i prostor čini za nijansu svjetlijim. Nastaje iznenada, iz duboke čežnje ili očaja.
Za čitanje Tomice Šćavine potrebna je određena doza senzibilnosti i razumijevanja poetičnog jezika, ali i prepuštenost njenim riječima koje vas lagano vode sve dublje u svoju nutrinu. Izuzetan stil pisanja i maštovitost upotrebe riječi glavne su odlike ove autorice, dok se sama priča isprepliće u labirintu sjećanja njenih junakinja.
Srećom, autorica je nedavno izdala novi roman. Još jedan jezični biser pod naslovom „Prešućeni jezik“. Ova knjiga došla mi je kao dar. Ona i je Dar – jedne žene drugoj. I dok prevrćem knjigu u rukama, promatram naslovnicu romana kojeg krasi lice žene oslikane živopisnim bojama, baš kao i sjećanja njegovih likova koji izviru u šarenoj lepezi misli, dok su usta prekrivena, kao simboličan nagovještaj onoga što slijedi.
Tomica Šćavina jezikom poezije još jednom oslikava emocije, čežnje i žudnje tri žene. Njihove priče isprepliću se u tri različita vremenska razdoblja, a smještene su na otoku Prviću. Naizgled uspavan i morem uljuljkan, otok otkriva svoj specifični mikrokozmos, koliko lijep toliko i surov.
One su Prevoditeljica, Šutiteljica i Skladateljica – imena koja označavaju njihove sudbine i skrivene vještine. I dok jedna prevodi kišu i piše buletine (kratke poruke na komadiću papira), druga živi u svojoj šutnji i plete konope, a treća piše Dnevnik otvaranja i sklada životnu simfoniju pomoću zvukova koji je okružuju. One imaju i svoj jezik – svoj prešućeni jezik koji izvire iz dubina njihovih unutarnjih svjetova, baš poput mora koje uzburkano strujama i vjetrom, izbacuje sve iz sebe. Uz mnoštvo dugih slikovitih monologa one progovaraju o onome o čemu se ne govori, otkrivajući pritom svoju intimu, strahove, ali i ranjivosti, te posljedice života u okvirima izoliranog svijeta. Taj svijet u kojem su odrasle ih ne razumije, često osuđuje i ne prašta različito i drugačije, posebice kada je u pitanju žena.
Uz pomoć samo njima znanih vještina one pletu svoje priče kako bi transformirale svoje nedaće, oslobodile se težine odrastanja i okova koji su im nametnuti, istovremeno otkrivajući slobodu i svrhu svog postojanja.
„Pišem ovo jer se želim vidjeti i čuti . Tko sam bila, tko postajem, tko želim biti.“ – Skladateljica
„Konop će imati svoj život i na neki način nosit će i njezin život kroz more, sunce, vjetar i sol.“ – Šutiteljica
„U njoj je kormilo koje mijenja smjer jer zna što radi.“ – Prevoditeljica
Biranim riječima i prepoznatljivim stilom Tomica Šćavina napisala je još jedan prekrasan roman koji odiše psihološkim uvidima, transformacijama i slikovitošću. Istovremeno je bolan i magičan. Junakinje ove priče svjesne su svoje ranjivosti, a breme šutnje i srama generacijama se slijeva na njihova pleća, dok ne odluče pronaći sebe. U tom unutarnjem svijetu, misli se poput valova, obrušavaju i udaraju o rubove, rušeći granice postojećeg svijeta i otvarajući se prema onome novome.
„Taj spoj, taj naš spoj…koliko je jak, koliko tereta prošlosti može izdržati?...Koliko je onog što nas je nekada spašavalo, a danas nas može ubiti, ali možda ipak neće, jer smo evoluirali i naučili?“
Nekoliko pitanja nameće se čitajući ovaj roman. Kakve su posljedice zanemarivanja, nasilja, ali i zatiranja ženske senzualnosti kao sramote? Kako će se protumačiti njihove reakcije i na kakve osude okoline će naići? Ostaje na vama, dragi čitatelji, da otkrijete sami.
Stihovi jedne pjesme asocirali su me na ove junakinje – „dal' si čudna ili čudesna“ (Silente) pa dajem zaključiti - nismo li sve i jedno i drugo?
Ivana F.P.
Ožujak, 2025.
-
2
-
7
-
0
-
0
-
0
-
0