Robovi ili baštinici

Pred oko 2 tjedna nastala je bura po socijalnim medijima u Njemačkoj. Slali su se postovi, reakcije i kritike, narod se uzbudio, nestao je uskrsni zeko. Naime u Lidl-a i još nekim velikim discountima nije se moglo naći uskrsnog zeku od čokolade. Na njegovom mjestu stoji neki drugi zeko u sjajnoj foliji i zove se sjedeći zeko. Uskrsni zeko je vremenom postao kao neka vrsta uskrsne tradicije i razveseljuje djecu, a narod je osjetljiv kada mu se to neprimjetno pokuša ukrasti.

Zašto baš zeko, ne znam ali kažu da za Uskrs raznosi jaja, obojana i od čokolade i skriva ih da ih djeca traže. A jaja su važna, ona nose uskrsnu poruku u sebi. U jaju je jedna mala točkica, zametak u kojem je život.

Jaje kao cijelo nosi građevni materijal ali u zametku je ono bitno iz čega iskače novi život. Jaje predstavlja taj novi život koji nastaje skriven pod ljuskom. Kao što pod snagom novog života ljuska pukne tako i pod snagom Isusova uskrsnuća odvali se i puca grobni kamen.

Jednom davno na uskrsnoj misi svećenik je cijelu prodiku posvetio jaju i tom malom zametku i na kraju je donio jedan veliki balon u obliku jaja i ljudi su ga preko ruku valjali iznad glava po cijeloj crkvi. Zato ljudi, ne dajmo da nam uzmu uskrsna jaja i uskrsnog zeku.

Uskrs ima temeljnu, najbitniju poruku u sebi za nas kršćane iako nažalost ima kršćana koji nisu proniknuli dalje od zeke i jaja. Uskrs nije samo središte naše vjere već i prekretnica ljudske povijesti. Zato je važno prisjetiti se što je zapravo Uskrs i što je dovelo do uskrsa.

Mi ljudi, po našoj naravi smo slabi i skloni smo grijehu što pokazuje cijela naša povijest kao društva i kao pojedinca. Upadamo u zamke zloga i okovani smo. "Samo je Bog dobar" kaže Isus na jednom mjestu. Nitko od nas ne može ispuniti Božje savršene zahtjeve pravednosti. Pred Božjim Zakonom smo krivi a pred ovim zakonom nema opravdanja i ne može ga se zaobići, kazna za grijeh je smrt. 

Ali sam sveti Bog je pronašao rješenje da nas učini pravednima u svojim očima. Poslao je svoga Sina da nas svojom krvlju, žrtvom i smrću na križu otkupi. Svi naši grijesi prošlosti i budućnosti pribijeni su u izmučenom tijelu Isusovu. Sve naše prokletstvo uzeo je na sebe i ponio ga na križ, Onaj koji nikada nije okusio grijeh. Umro je umjesto nas kako bi mi bili slobodni od tereta grijeha i vječnog prokletstva. Naša je krivnja otkupljena Njegovom krvlju. Našu zadužnicu platio je sam Bog tako da smo postali pravedni u Njegovim očima.

Nijedno ljudsko stvorenje nije u mogućnosti krivnju poništiti i Božju pravdu zadovoljiti. Ogroman je dug osobni, društveni i kroz cijelu povijest. Ono što ne može čovjek, učinio je svemogući Bog. Pronašao je način da poništi našu krivnju i to upravo na našoj ljudskoj razini, tamo gdje je grijeh učinjen. Grijeh je došao kroz čovjeka, kroz čovjeka je i uništen u žrtvi i krvi Isusa pribijena na križ. 

Grijeh je poništen, smrt je pobijeđena. Nebeski Otac je našao žrtvu svoga Sina pravednu i savršenu i okrunio je uskrsnućem u jednom savršenom tijelu. Isusova žrtva je dar koji moramo prihvatiti za sebe sa zahvalnošću te time imamo pravnu osnovu na koju se pred svetim i pravednim Bogom možemo pozvati. Bog nas onda ne gleda kroz naše slabosti nego kroz svoga Sina. Prihvaćanje Isusove žrtve za sebe je početak novog života, ono što mi zovemo naše spasenje. To je onaj zametak u jaju koji jedva čeka da iz njega bukne život. Hvala Isuse.

Ivan apostol je najbitnije prenio u nekoliko rečenica koje je Isus izrekao u razgovoru s Nikodemom: "Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu."(Iv 3; 16)

Ta vjera i ta svijest je potrebna da se Isusov Duh useli u nas, da se ponovo rodimo u Duhu. Kao što je Isus rekao u istom razgovoru sa Nikodemom: "Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, ne može uči u kraljevstvo nebesko....što je rođeno od tijela, tijelo je a što je rođeno od Duha, duh je." (Iv 3; 3-6)

Nikada više robovi Zakona, već djeca Božja moglo bi se kratko sažeti strastveno pismo apostola Pavla zajednici u Galaciji gdje koristi sliku roba i baštinika:
"Sve dok je baštinik malodoban, ničim se ne razlikuje od roba, iako je gospodar svega. On je podložan skrbnicima i upraviteljima sve do dana kojeg je odredio otac. Tako i mi: dok smo bili malodobni, robovali smo silama svijeta. Ali kad dođe punina vremena, posla Bog Sina svoga, rođena od žene, rođena pod zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinstvo. A jer ste sada sinovi, posla Bog Duha Sina svojega u srca vaša, koji viče Aba, Oče!" (Galačanima 4,1-7)

Dakle, nismo više zarobljenici Zakona, nego sinovi i kćeri Božje. I kao djeca Božja mi smo njegovi baštinici, sve što je Bog obećao pripada nama. Danas, na Uskrs, ovaj odlomak iz pisma apostola Pavla Galaćanima objašnjava nam naš pravi položaj pred Bogom, naš identitet u Kristu. Mi smo dio Božje obitelji. Bog je naš Otac, mi smo Njegova djeca i stoga baštinici. Mi pripadamo Nebeskom Ocu.

Upravo s Duhom Božjim postajemo nova stvorenja, svijesna i zahvalna u poniznosti da nisu naše zasluge te koje nas vode u vječni život te da bez Božjeg djela spasenja i njegove milosti nebi smo mogli biti spašeni.

Taj Duh nas potiče da kao djeca Božja rastemo u mudrosti i znanju. Isusova žrtva na križu je dar nebeskog Oca koji nebi trebali odbiti, dar koji nas vodi iz robstva u život i svoje ispunjenje nalazi u vječnosti.

U svim vrstama religija čovjek pokušava svojim ponašanjem, održavanjem pravila i zapovjedi, ritualima i sl. zadobiti naklonost nekog boga diktatora. I starozavjetni čovjek je imao zakon i rituale. Novorođeni čovjek nemora ništa, sve je Bog za njega učinio, treba samo sa zahvalnošću prihvatiti za sebe. Za nebeskog Oca nije važna vanjština ili dekoracija, On hoće da ga njegova djeca vole i da se međusobno vole. Za Boga je važno opredjeljenje, stav, odluka, On želi ljubavni odnos sa svojom djecom kako se priliči pravoj obitelji. 

Novog čovjeka ne pokreče egoizam kao starog čovjeka već ga pokreće svijest i sigurnost da ga Bog ljubi, da mu je sve oprošteno, da je primio status sinovstva i da mu je sve time darovano. Plodovi novog čovjeka su time u suprotnosti od plodova starog čovjeka.

Prema tome, novi čovjek, neće htjeti sagriješiti, neće mrziti i zavidjeti. Taj nema volju lagati, varati, krasti, činiti preljub, ubijati, vrijeđati roditelje itd. Dakle, ne radi se o tome da se pokušavamo spasiti našim dobrim djelima, nitko nije toliko savršen već dopuštamo da nas Isusova žrtva opere i tada doživljavamo unutarnju preobrazbu tako da više nemamo radosti u grijehu.

U suprotnom, bez ulaska Božjeg Duha u nas, mi nismo nanovo rođeni. Tada nemamo ni sigurnost da smo spašeni Isusovom žrtvom i nemamo unutarnji mir koji je povezan sa sviješću o spasenju. To nije život.

Prevladavajući osjećaj u našim životima je tada stalna neizvjesnost, nesigurnost, očajavanje, strah od smrti i vlastite propasti. To je duh robstva namijenjen je za robove a ne za baštinike. Takav duh nije od Boga i ne vodi u slobodu.
Jedan stari redovnik je rekao da su naša nadanja uvijek povezana sa nekim željama i iščekivanjima a ona istinska krščanska nada je jedno nezamislivo iznenađenje. Poruka Uskrsa je to da nismo stvoreni za smrt već da smo kao djeca Božja stvoreni za život i to vječni u zajedništvu s nebeskim Ocem u jednom savršenom tijelu. Život počinje već na ovoj zemlji i to ne u ropstvu već u slobodi Božje djece. Naš Bog je veliki Bog koji nas voli i želi nas u svom kraljevstvu.
Sretan Uskrs!

Autor preporuča da pročitate i njegove kolumne

Religija u vrijeme karantena

Prokletstvo zakona