„Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti.“
Nešto od Julijane Matanović već dugo nisam čitala, a odavno gajim ljubav prema njenom liku i djelu. Ako ste recimo čitali „Tko se boji lika još“ ili „Zašto sam vam lagala“, djela koja je napisala ova književna čarobnica, onda je to dovoljan razlog da se i u ovaj roman zaljubite i prije nego ga pročitate. Naša djela uvijek govore umjesto nas, a u njenima se tražiš, iz njih učiš, uz njih plačeš, o njima pričaš. Ako se usudiš, i pišeš. Predložila sam ovaj roman „na slijepo“ našem čitateljskom klubu zbog preporuke svoje fejs prijateljice kojoj, gle opet, vjerujem „slijepo“ (hvala Slavice!). Može biti da je lakovjernost, ali je i do intuicije, ženske.
Ovaj roman obiluje upravo tom ženskom intuicijom, ženama i njihovim nesretnim sudbinama, kao i snažnom emocijom koja se razlijeva od početka sa scenama siromaštva, teškog života, bešćutnosti i gotovo mržnje njihovih partnera pa se u finalu prelijeva iz korica romana ogromna ljubav majke prema (ženskom) djetetu. Roman o ženama i za žene kojeg svaki muškarac treba pročitati. Dirljiv i poetičan, pisan jednostavnim stilom, dojmljiv u svom minimalizmu, a koji dira i udara tamo gdje smo najranjiviji.
„Negdje na pola puta, kad je prošla rijeku, ugledala je sunce. Bilo je crveno. Slavilo je prve dane ljeta. Sličilo je na obraz četverogodišnje djevojčice, obraz preko kojeg je prešla muška šaka.“
„Svim trpljivim ženama moje obitelji“
Već u samoj posveti jasno nam je da će autorica utkati dio svoje prošlosti i svoje obitelji. U kojoj je mjeri autobiografija, a u kojoj mašta i spisateljska sloboda, nije ni važno. Ono što je važno jest da sama spoznaja da s čitateljima dijeli tajnu, pretvara naše čitanje u istinu o sebi i vlastitom životu, vlastitom trpljenju, muškarcima koji su utjecali na naš put, ili su to barem pokušali, kao i ženama koje su nam se našle na putu.
Tri generacije, tri nesretne sudbine, tri žene kao temelj ove priče – Rita, Agata i Delfa. Roman je podijeljen i u tri cjeline od kojih je svaka posvećena jednoj od spomenutih žena. Priča počinje s Ritom neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, nastavlja se s njenom kćeri Agatom te Agatinom kćeri Delfom kao posljednjoj u nizu „nesretnica“ o kojima nam priču pripovijeda njezina neimenovana kći.
Ovaj roman nas podsjeća na tanke i male granice između ljubavi i mržnje, promatrača i žrtve, djetinjstva i roditeljstva, života i umiranja. Kad u nekoj dobi spoznamo te granice, nameće nam se pitanje kako dalje - birajući drugi put ili prihvaćajući nesretnu sudbinu kao nasljeđe koje nas neminovno (su)stiže.
Je li nam nesretna sudbina dana u nasljeđe?
„Nitko od toga svijeta nije se namjeravao proglasiti svjedokom i nije spomenuo vlastite oči koje su to vidjele.“
U mom odrastanju i sazrijevanju, prvo mi je Tolstoj zakuhao tezu obiteljske nesretnosti i posebnosti onom svojom poznatom i izlizanom „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ Pa kad onda to kreneš brkati s ljubavlju i nesreći u istoj (jer misliš što više patiš i što jače boli, da je ljubav iskrenija i snažnija), onda si tek upao u klopku nesreće 'po difoltu' i Murphyjevog zakona. Kasnije sam shvatila, osvrnuvši se generacijski unatrag na muškarce iz svoje obitelji, da Tolstoj nije imao nikakve veze (samo bi zbog materijala zadovoljno trljao ruke) s mojom zbunjenošću, nesigurnošću, čestim osjećajem manje vrijednosti i stalnom potrebom za dokazivanjem, ali i pathosu kojem sam zahvalna na umjetničkom talentu i zbog kojeg uživam, najviše u teatru.
Gledajući generacijski žene iz svoje obitelji, Matanovićka kao da je pisala priču o njima. Gledajući susjedu, ista stvar. Svaka vrata skrivaju Mučenicu(e) (sa mnom bi se složio i Želimir Periš). Svaka vrata skrivaju Ritu, Agatu i Delfu, njenu neimenovanu kći, a i žene koje je sudbina privezala za njih. Jedna mora prekinuti generacijski niz na svoju sreću, nesreću ili obiteljsku sramotu i nije važno zbog čega će to učiniti, jel' iz potrebe il' dosade, hrabrosti ili straha, samo vjerujem da neće biti kasno. A šta će selo reć'?
„Sebi rodi, za starost. I nedaj svoje dijete nikome. Ni u goste ga nedaj. Ne brini se za familiju. Nek prvo počiste svoju avliju. Neće imat kad metlu do groba ispuštat iz šaka. Moji su svi, ali ne valjaju. Treba iskreno rijet. Džaba im krunica koju ne ispuštaju iz ruku. Džaba kad žele zlo drugima.“
Živimo li u sustavu emotivne preopterećenosti obiteljskih odnosa, a onda i mrkog fatalizma, pitam se često.Postajemo li tiši kao društvo, sklanjamo li se sili ne bi li osigurali bolju budućnost svojoj djeci ili nam je to samo alibi za inertnost i prihvaćanje sudbine? Zar zaista nemamo niti jedan afirmativan i zdrav ljudski odnos za koji bismo se uhvatili i okrenuli svoje kolo sreće? Jer, vidi vraga, ono se okreće.
Žena je ženi vuk. Ponekad i čopor
Junakinje Julijane Matanović prisiljene su živjeti u muškom svijetu u kojem se svi pokušaji pobune razbijaju o glavu. Najlakše bi bilo reći oni su takvi, nema tu pomoći! NE! Oni nisu takvi! Tako ih ponajprije mi odgajamo - mi mame! Mi svekrve, sestre, bake, tete. Mi žene.
Površno i laički mogu zaključiti da je ženama iz romana zajedničko to što nisu imale sreće s muškarcima; očevima, muževima, braćom. No, je li to zbilja tako ili i ti muškarci nisu imali sreće s društvenim normama i tradicijom u koju su svojom voljom ili nevoljom stavljeni i od kojih se očekuje čvrsta ruka i poštenje (sveta voda i krštenje, ako ću biti doslovna :-)), gdje je emocija, ljubav i suosjećanje odlika slabića i koja te iste muškarce, umjesto u partnere, pretvara u muškarčine koji će prije ili kasnije svoje žene gurnuti u drugi plan zanemarivanjem, nezainteresiranošću pa i nasiljem ili zamijeniti novom, ženom. „Istekao rok trajanja, kao u konzerve. Voliš mesni doručak, ali ako istekne rok, baciš, što ti drugo preostaje.“ On je to mogao i smio jer je muškarac, žena bi za isto glavom platila ili djetetom koje bi joj bilo oduzeto. A danas? Drugo vrijeme, ista sudbina.
Doduše, žene su izjednačene u pravima sa muškarcima, ali još uvijek je tu mrtvih slova na papiru jer teorija u mnogočemu ne prati i praksu. Tu su obrasci više-manje prepisani. Patrijarhat je prolazan kao moda 60-ih ili 80-ih (osobno žalim za modom dvadesetih), ali stil je ostao u navici i sjećanju. K tomu se forsira feminizam i umjetno stvara matrijarhat pa kao gljive poslije kiše iskaču ženske udruge, #girlpower i #MeToo pokreti i heštegovi, koji su bili samo prolazan trenutak i pitanje trenda, svako toliko s pozornice neka 'februarka' izvikuje parole prijeteći prstom i gledajući u nebo. Taj isti urlajući feminizam ženama nameće i terorizira sa savršenošću lica, tijela, karijere, bračnog života pa i materinstva. Nisu to nama nametnuli muškarci, već žene, nerijetko duboko u sebi samo vrlo nesretne, u odrazu vlastite nerealiziranosti. Posljedice ćemo vidjeti za jedno dvajst', trideset godina. Teško je biti žena u muškom svijetu, i je, teško je, ali je puno teže biti žena u ženskom svijetu.
Nisam neka feministica. Zapravo, ne volim radikalni feminizam i kao takvog ga ne zagovaram. Ponekad mislim da feminizam ženi ništa dobroga nije donio. I ne mislim da sve mogu i trebam sama. Naravno da mogu, ali ne želim.
Kako bi bilo lijepo i to nije teško (vjerojatno lakše od stavljanja umjetnih trepavica!) da žena ženi bude podrška u emotivnom, poslovnom, društvenom i majčinskom aspektu. Kako bi bilo lijepo da kao društvo postanemo blaži, tolerantniji, razumniji, suosjećajniji, ljubazniji, da nam je svugdje i svima dopuštena i omogućena stručna pomoć. I svaka druga pomoć. Da grlimo jedni druge više, da grlimo svoju djecu, da grlimo sebe.
„Vjerovala je kako se ljubaznost ne treba iznuđivati. Baš kao ni ljubav.“
Sve je u odnosima. U njima počinjemo, zbog njih trajemo, opterećeni njima završavamo – kazala je davno Bodrožićka u svojim kolumnama „Za što sam se spremna potući“. Najlakše je otići, rekli bi u našem selu, teško je ostati i boriti se. Nije teško, ako putem ne izgubimo svoj vlastiti odnos sebe prema sebi. Ako se izgubimo uzaludno tražeći ljubav i ljubaznost u odnosu s drugim(a), onda je ovaj prvi nepovratno izgubljen. Odnose ostavljamo kao zalog svojoj djeci, ali nipošto kao put i sudbinu. Osim u slučaju jednog puta. Onoga od dječje do roditeljske postelje.
„Tih nekoliko koraka od dječje do roditeljske postelje ubraja se u najvažnija životna putovanja. I nije važno radi li se o njih pet ili četrdeset tri.. važno je samo jedno. Ta će prijeđena staza zauvijek ostati zalijepljena na nježnim tabanima, određujući mirise i mekoću svih naših budućih jastučnica i popluna, svih tema kojima će pričom- kroz život- uspavljivati druge, ali i sebe same.“
Roditeljsku sobu pamtim kao jedninu, a odrastajući rano, vrlo brzo i kao nešto manje od jednine. „Je li sintagma *roditeljska soba* jednina ili množina? Jezičare zanimaju nastavci ili oblici, ali ih ne zanima dubina, gorak sadržaj ili istina.“ Istinom ćete se sigurno baviti i na nju gledati posve drukčije nakon čitanja ovog romana. Sadržaj vlastite istine mogao bi vas rasplakati, ali ne smiješ plakati čitajući priče koje si ti napisala. Nad njima plaču druge žene.“ Osim ako im ne želite promijeniti kraj.
Za kraj prije kraja, preporučit ću vam film autorice čija me preporuka ove knjige potakla da je i sama bez razmišljanja pročitam i koja me u pojedinim dijelovima i podsjetila na taj film. Autorica je Slavica Šnur, film je Sveta obitelj, a ovu knjigu bih voljela vidjeti na kazališnim daskama.
Je li sreća izbor, a nesreća sudbina? Ili obratno? Možda saznate kad pročitate Stoji ti put do kraja, možda, ali bez puta nema spoznaje, a ni promjene. Svima nam stoji put. I pad je put.
Po običaju, za kraj ostavljam Olju Savičević Ivančević.
“A propos obiteljskog stabla - tu žene baš i ne postoje, osim kao rodilje dječaka. To sam ti htjela pokazati, rekla je mama. Rodoslovlje prati obiteljsku mušku liniju od 18. stoljeća do onog trenutka kad se nekom promašenom mediteranskom ili dinarskom subjektu ne rode kćeri. Tako za nas knjiga završava s teta Tonkom i sa mnom kao reproduktivnom omaškom. Dakle, na tvom obiteljskom stablu tebe nema. (..) Gdje si bila što si radila ako nisi rodila sina.”
Sama sebi,
A.
Veljača, 2025.
-
5
-
8
-
0
-
0
-
0
-
0
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
