Nedavno sam se zajedno s prijateljicom u našoj Gradskoj knjižnici žalila kako u zadnje vrijeme rjeđe čitam (i sporije), uglavnom sam mislila na prozna djela jer mi poezija gotovo svakodnevno prijeđe preko ruku.
Prijateljica mi je tada rekla, a njoj njena, kako ima super preporuku za mene. Iako sa svojih tristosedamdeset stranica, koliko broji, „čita se u tri, četiri dana“ (ovo je mjerna jedinica za one s malom djecom), kaže mi Ona. Tema? - priupitam ja. Ratna - odgovori Ona. Krivi odgovor, pomislim u sebi, ali pitam dalje - Koji rat? Pa ovaj naš, domovinski. Zapravo, htjela sam joj reći da me baš i ne zanima još jedna knjiga o ratu, ali kad bolje razmislim, koju sam ja to knjigu o ratu, domovinskom, čitala? Aha, jesam, pomislih - Bodrožićku i njen *Hotel Zagorje*, ali sam zeznula samu sebe jer sam prije knjige pogledala istoimenu kazališnu predstavu pa je dojam knjige ostao u drugom planu, mlak.
Ovu sam knjigu pročitala mjesec, dva nakon spomenutog razgovora u knjižnici i to samo zato jer je bila na meniju čitateljskog kluba. Pročitala sam je u dva dana (i noći!). Pamtit ću je puno duže. O njoj nema snimljenih filmova i nisu odigrane kazališne predstave - još! Pitanje je dana, sigurna sam. Pamtit ću je..
„Proljeće je najbolje doba za sadnju kupusa, a jesen za berbu i kiseljenje. Odjavna špica mog djetinjstva počela je u proljeće, a završila na jesen - listanjem kupusa. Kupus se bere tako da mu se s postolja od lišća odreže glava. Mi smo imali više sreće.“ riječi su kojima ovaj roman započinje.
PRAZNE STOLICE
Priča je ovo o petorici prijatelja. Jedanaestogodišnjim dječacima Zoranu, Goranu, Draganu i Bojanu (-AN družina) i jednoj djevojčici Nikolini. Njih petoro vode istragu o „praznim stolicama“ u njihovim razredima i polako počinju otkrivati ono što im roditelji skrivaju – „matorci“ se naoružavaju, a nestala djeca otišla su u druge krajeve, najčešće Srbiju jer su njihovi roditelji uplašeni od ratnog sukoba. Uskoro „nestaju“ dvojica iz popularne petorke Goran i Dragan, a preostala trojica odlučuje otkriti gdje su. Saznat će da su u Futogu, gradiću uz Dunav u Vojvodini. Bojan i Zoran odluče čamcem krenuti do njih. I tako počinje dug i mučan završni dio knjige, koja je počela i osvojila me kao dječji roman, a „zakucat“ će me završivši kao tragedija.
Njihov dječački, neiskvareni, iskreni i pošteni pogled na svijet, svijet u kojem prijateljstvo caruje i u kojem ne razumiju postupke odraslih i uopće nerazumijevanje stanja i atmosfere u kojoj su se našli, sigurno je svojevrsna kritika nacionalističkih i vjerskih ludila i mržnji koje se tih godina šire u društvu.
„Bilo je to ono što smo nas četvorica oduvijek htjeli, da nas svijet pusti na miru kako bismo se mogli družiti. Kad nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje.“
Iz stripova, vhs-a, igrica, figurica Masters of the universe-a i junaka He-mana, glazbe („Ja sam slušao Crvenu jabuku, ona Plavi orkestar- čak se ni u bojama glazbenih grupa nismo mogli složiti.“) njihov život odlazi u skroz drugom pravcu. Mučnom, mračnom, hladnom, prljavom i tragičnom. Pravcu u kojem niti jedno dijete nije trebalo i ne treba koračati. Nikada.
Najvećim svojim dijelom, „Listanje kupusa“ je iznimno duhovit, vrlo pitak i dojmljiv roman (kojeg moraš pročitati u dva dana!). Beleš je majstor klasičnog pripovijedanja s kratkim epizodama u poglavljima čime se sjajno dobiva na ritmu. Likovi su do detalja razrađeni, čitatelju se nude brojni zabavni dijalozi kroz koje se prenose njihovi životi, prijateljstvo koje život znači, prve simpatije, ali i tuga, rat, neimaština, ukradeni snovi. Dotiče se pritom i stanja u njihovim obiteljima, toksične obitelji u to doba („Bio je toliko geografski blizu, a toliko emocionalno udaljen“), koje se počinju dijeliti na ti si ovo, a ja sam to, gdje ih je autor posebno dobro oslikao kroz život Zoranove obitelji. Odjednom je postalo silno važno kojim slovima završava čije prezime i sve se svelo na to jesi li Hrvat ili Srbin. A čovjek? Više nije bitan.
„Predvečerje je izmamilo i novopridošle komarce, koji nisu marili što se broj stanovnika u naselju prepolovio. Oni nisu birali između srpske ili hrvatske krvi.“
*Listanje kupusa* dijelom je autobiografska proza, a dijelom fikcija kojoj leđa drže povijesna događanja. Iako svi više-manje volimo, kad uzmemo neku novu knjigu u ruke, da nam je kraj otvoren i neizvjestan dok do njega i ne dođemo, kod Beleša je kraj ograničen i obilježen dobro poznatim povijesnim događajima na koje niti jedna mašta, pa ni ona dječja, nije mogla utjecati. Roman se dotiče i vjerno opisuje neke od dramatičnih trenutaka tih godina (pogibija hrvatskih redarstvenika na Trpinjskoj cesti, referendum za hrvatsku samostalnost, formiranje paravojnih postrojbi, odlazak djece autobusima prema hrvatskim gradovima na moru..) Zanimljiva je uloga medija, koja se dade uočiti kroz cijeli roman i njihovo različito tumačenje svakodnevice koje ovisi o tomu je li antena okrenuta prema Zagrebu ili Beogradu (tako su rezultati referenduma za hrvatske medije bili potvrda hrvatske težnje za samostalnošću, a za srpske – izdaja), a „naši“ i „njihovi“ termini koji su ušli u anale novinarskog izvještavanja.
Ovo je roman o djetinjstvu koje naglo i prisilno odrasta. Ovo je roman o prijateljstvu, dostojanstvenom i vjernom. Ovaj roman još uvijek nostalgično luta stepenicama ispred borovskog kina i sa sobom nosi dijelove stihova, na TDK kaseti i gramofonskoj ploči, Crvene jabuke, Plavog orkestra, Bajage.. Ovaj je roman neopisivo tužan.
„Nastavili smo prema tvornici i prema svojim kućama, ne očekujući više ništa, jer ništa smo jedino i imali.“
Čula sam i ispričano mi je o ratu na stotine načina i pogledala sam o njemu i na njega iz stotine perspektiva... i svaki je put tragedija bila jednaka: ukradena djetinjstva, oduzeti životi, uništeni domovi, spaljeni gradovi. Ludilo. A za njega Beleš kaže „Ludilo koje ne bira mete, jer ludilo ni za koga ne navija“. Za njim ostaje samo mržnja. Mržnja. Iz koje se ništa ne nauči. Ona koja se prenosi na buduće naraštaje, s koljena na koljeno, Djevojčici mjesto igračke, Dječaku..
„Nisam sanjao ružne snove jer ja sam u ružnom snu spavao.“
Nakon Listanja kupusa osjetila sam pritisak u grudima, sva težina romana, svi potisnuti strahovi i brige krenuli su u juriš na dušu, a oko zasuzilo, u ušima krenulo zvoniti, suze cure niz obraze sve brže i više, u grudima i dalje pritišće, ali ostajem tako paralizirana neko vrijeme, puštam, ne opirem se.. odgovara mi ta tuga koja obuzima cijelu mene, gotovo do ugode!.. Ne znam o čemu sam razmišljala, ali znam da sam epilog još jednom pročitala. I zaspala u suzama.
„Sve je djelovalo izvještačeno. Pogledi, smijeh, riječi, život. Jedino je tišina bila stvarna.“
„A vama što tamo u noći zdušno pravite djecu želim, kad ih donesete na svijet, da im kažete da u ratovanju nema ništa herojsko, kažite im to usput, za svaki slučaj, pa ponovite još koji put“- napisala je u jednoj svoj knjizi Olja Savičević-Ivančević, a ja sam je, opet, citirala.
Sama sebi,
-
5
-
3
-
0
-
0
-
0
-
1
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
