Nada - da imaju život u izobilju

Budizam je religija starija od kršćanstva, jedna religija koja nema Boga. Prof. Paul Williams, odrastao u Anglikanskoj crkvi te se još kao mlad čovjek interesirao za istočne religije.

Onda je to bilo moderno te je kasnije i studirao istočne filozofije i religije. Opredijelio se za tibetanski budizam i preko 20 godina živio kao budist u njihovoj kulturi. Preveo je mnoge njihove stare spise na engleski i ima titulu učitelja ne samo o budizmu već i kao učitelj budizama za same budiste. Jednom se trznuo i spoznao da je budizam zapravo jedno užasno beznađe.

Najviše ga je progonilo neprestano umiranje i ponovno rađanje, bilo kao životinja ili čovjek, jedan neprekidan krug u kojem nestaju osobnosti. Zamislio se i uvidjevši da kršćani imaju nadu za razliku od budista, donio je odluku i vratio se u kršćanstvo.

Martin Kamphuis je sa svojom prijateljicom i sadašnjom ženom prošao sličan put budizma kao prof. Williams tražeći smisao i prosvjetljenje. Jednom su u jednoj kršćanskoj zajednici, kad su dopustili da se za njih mole doživjeli nešto što je promijenilo njihov život, kao da je kamen pao s njihovih prsiju. Osjetili su nešto što je nosilo nadu i davalo smisao. Budist teži za unutrašnjim prosvjetljenjem, a na kraju puta ga čeka raspad osobnosti i stapanje u jedno "veliko ništa" ako je bio savršen i nije se zapleo u neprekidan krug reinkarnacija.

Islam je vjera puna strahova iako vjeruju u jednog boga, Alaha. Sam Muhamed, jednom kad su ga pitali dali će poslije smrti doći kod Allaha nije mogao sa sigurnošću odgovoriti i to on koji je u njihovim očima najsavršeniji čovjek i prorok. Kakvu onda oni šansu imaju, trebali bi se upitati? Oni se jadni muče zaraditi svoje spasenje jer Allah će izvagati svakome njegova dobra i loša djela, a na kraju je sve ipak samo njegova volja. Najviše nade u spasenje i život poslije smrti, koje je u stvari vječnost puna tjelesnih užitaka, imaju oni koji padnu u borbi za Allaha.

Ateizam je neka vjera koja nema Boga ali za razliku od budizma nema nikakva objašnjenja a i ne trudi se tražiti ih. Ateizam prizna samo materiju i reducira čovjeka na stanice i gene. Čovjek je najrazvijenija životinja, reklo bi se majmun u odijelu. Sva psihička stanja kao i religije samo su reakcije na određene podražaje. Ateizam time nije ni znanstven jer gleda samo s jedne perspektive. Ateizam nije ni logičan jer je s jedne strane čovjek reduciran na kemiju, gene, nadražaje i reflekse, a s druge strane mu daje osjećaj da je sam bog tj. stavlja čovjeka u centar. Moralno gledano, ateizam je jedan egocentričan sistem. Moje potrebe, moji interesi, moje prednosti, moja korist. Ateizam vodi u socijalni individualizam u kojem se kriju mnogi problemi današnjice kao poremećeni međuljudski i obiteljski odnosi, nestabilne veze, raspadnuti brakovi, emocionalni problemi, nesigurnosti, strahovi, ovisnosti, depresije itd.

"Ako je Bog onakav kako ga kršćani većinski zamišljaju onda očekujem jedan sasvim drugačiji svijet. Da je ovakav svijet sa ovoliko patnje dijelo jednog dobrog Boga ne može me uvjeriti." kaže Mathias Narr, filozof, ateist i skeptik u jednom interesantnom razgovoru sa teologom Johannesom Hartl.

Ovaj čest argument mnogih ateista djeluje opravdan ali izbjegava ili ne vidi da je nama povjereno da kreiramo život na ovoj našoj planeti. Da smo mi oni koji smo svojim krivim odlukama i nasjedanjem na podvale zloga doveli društvo i naš planet u ovakvo stanje.

M. Narr nastavlja u razgovoru da do sada važeće, sve što se znati može da se to može i znanošću dokazati, više ne važi. U tome nismo uspjeli kaže, jer tu ima stvari koje se ne mogu jednostavno odbaciti. U metafizičkim pitanjima znanost mora podbaciti već po definiciji, tako da misli i spisi čuvenih ateista ostaju na nekom nivou, na površini i ne mogu ići dublje.

Filozofski ne postoji argument za postojanjem Boga, a filozofska uvjerenja ili iskustva drugih za njega kao ateistu nisu uvjerljivi. Uvjerljivo za pojedinu osobu su samo osobna iskustva. Zašto on ta iskustva nema, ne zna ali Bog zna, a On sigurno ima njegov telefonski broj kaže sa smiješkom.

Mnogi ljudi zapadnog svijeta su tzv. kulturni kršćani, ne vjeruju više u Boga ili u nadnaravne stvari ali ipak smatraju da vrijednosti proizašle iz kršćanstva treba očuvati i prema njima se orijentirati te da su iznad vrijednosti drugih kultura. On sam je odrastao u kršćanskom odgoju i u svome uzrastanju prošao sve ono od krštenja do krizme ali na pitanje dali bi isto tako da je odrastao u drugoj kulturi smatrao druge vrijednosti iznad kršćanskih, nije mogao odgovoriti. 

Za njega su vrijednosti također prošle jedan evolucionalni razvoj kroz povijest i ne postoje objektivne vrijednosti. Treba imati, kaže jedan viši cilj kao np. "za zajedničko dobro" te ako mnogi intuitivno takav cilj slijede onda se mogu složiti oko određenih vrijednosti. S te strane gledano, svi moralni zakoni su ništavni ako je na kraju, kao cilj, sam ljudski život ništavan.

Na pitanje dali osjeća jednu duboku zahvalnost np. kad gleda zalazak sunca? Da, kod njega zahvalnost isto funkcionira ali malo drugačije, bez da je nekome upućena. Zahvalan je trenutku, stanju, ovdje i sada. Kaže da nije zatvorio vrata i dalje čeka telefonski poziv.

Dakle ateizam ostaje na površini i ne može zahvatiti dublje, ne daje odgovor na ništa. Ateizam je ostavio svoje sljedbenike da očajavaju u beznađu.

Upravo to se dogodilo i čuvenim ateističkim filozofima kako piše u jednom lijepom eseju psihijatar Pablo Martinez. Engleski filozof Herbert H. Spenser (19.st) je zaželio da mu na grobu napišu "Infelicissimus" (duboko nesretan). Znanstveni materijalizam njegove ateističke filozofije nije mogao zadovoljiti njegove duhovne potrebe. Još dublji osjećaj je iznio slavni filozof ateist Jean-Paul Sartre u svojoj knjizi "Gađenje", kada je priznao u naletu osobne otvorenosti: "Gađenje me nije napustilo i ne vjerujem da će me uskoro napustiti... gađenje sam ja." Kakvo beznađe, kakav očaj.

P. Martinez, kao psiholog kaže da svako ljudsko biće postavlja sebi određena bitna pitanja, čiji odgovori čine osnovu njegova postojanja. Oni su stupovi njegovog egzistencijalnog i emocionalnog blagostanja jer daju smisao životu i daju zadovoljstvo i mir. Čovjek se osjeća sretnim kada njegov život ima smisao, a vrlo nesretan kada mora priznati da mu je život apsurdan i da ne zna što uopće ovdje radi.

„Prema mom iskustvu“ piše nadalje Martinez „autentični smisao ljudskog života neodvojiv je od Boga. U Bogu sam pronašao pravi smisao života. S druge strane, vjerujem da ateizam stvara frustraciju jer ne daje zadovoljavajuće odgovore na tri temeljna životna pitanja koja odražavaju najdublje ljudske potrebe:
•    Tko sam ja? Odakle dolazim? - Potreba za identitetom
•    Što je život? Zašto sam ovdje? - Potreba za smislom
•    Što dolazi nakon smrti? Kamo idem? - Potreba za nadom

Kada se život i smrt promatraju odvojeno od Boga, ostaje samo frustracija – osjećaj praznine i apsurda. Život postaje besmislen jer je ateizam jedan diskurs bez nade.

Na kraju, ništa osim Boga ne može ispuniti ovaj vakum: ni rad, ni učenje, ni uživanje, ni bogatstvo ne mogu dati konačan smisao ljudskom postojanju. Sve te stvari mogu kratkotrajno utažiti žeđ za smislom, ali zapravo su samo egzistencijalni aspirin. Kada učinak nestane, frustracija i osjećaj praznine vraćaju se s još većim zamahom."

"Ateizam neispunja najdublje čovjekove potrebe, on je egzistencijalno frustrirajući." kaže nadalje P. Martinez: "U najdubljim dubinama svoga bića, čovjek gaji potrebe, želje i osjećaj nemira koji nadilaze čisto materijalno i vremenito; to je žeđ za vječnim, glad za transcendencijom koja se ne može utažiti ničim u ljudskom iskustvu. Može se kamuflirati i sakriti, može se potisnuti, ali izbija uvijek iznova."

Ovi primjeri beznađa pritišću čovjeka i čovječanstvo kroz cijelu povijest. Mi ne bi trebali slijediti ove putove beznađa, mi moramo nositi u sebi nadu u protivnom ostajemo bez života. "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" rekao je Isus. (Iv.10-10)

Engleski pisac C. S. Lewis (Narnijske kronike) je odrastao u kršćanskom okruženju. U dobi od 14 godina Lewis je već postao uvjereni ateist. Dugo su patnje i užas za njega govorili protiv postojanja Boga. U jednoj od svojih prvih pjesama čak piše: "Proklinjimo Boga Svevišnjega". Kasnije kao obraćenik C.S. Lewis je napisao da ako ne postoji voda onda ne postoji ni žeđ. Svoju potrebu za Bogom je ovako opisao: "Ako u sebi osjećam čežnju koju nijedno iskustvo ovoga svijeta ne može ispuniti, onda je najvjerojatnije objašnjenje da sam stvoren za jedan drugi svijet."

Upravo rođenjem Isusa, koje ovih dana slavimo, počinje novi svijet, počinje povijest spasenja čovjeka. Bog uzima našu narav i rađa se kao dijete, kao svaki od nas. Diže čovjeka na jednu višu razinu, daje nam do znanja da smo vrijedni njegove ljubavi, oblači nas u dostojanstvo djece Božje. Poručuje nam da nismo jedna nakupina stanica kojima upravlja kemija i nagoni i koja od rođenja čeka na smrt. Naša budućnost nije rastvaranje u ništavilo. Ako naš cilj vidimo u nestajanju, raspadanju i smrti onda nam ostaje samo očaj, slabost, obamrlost, strahovi i nemamo život. Apostol Pavao bi se izrazio "..da ne tugujete kao oni koji nemaju nade."

Kao stvoritelj, Bog pozna sve naše mane i slabosti pa unatoč tome priprema novu budućnost za nas. Istinski stvarni odnos s Bogom po Isusu je moguć, počinje u ovom životu, nadilazi prag smrti te vodi u beskrajan život u Bogu. Ovim događajem rođenja Isusa počinje završno poglavlje ljubavne priča između Boga i čovjeka koje preko križa u uskrsnuću ima svoje ispunjenje. Nebo ne želi biti bez nas. Tu u štalici se topi i nestaje naše beznađe i besmislenost.

Tu se rađa naša nada, tu joj je zametak, skriven u ovom malom djetetu Isusu, u siromašnoj štalici, u hladnoći jedne zimske noći. Nada koja uklanja strahove kao što sunce razgoni maglu. Nada koja podiže i osvježava, daje uvijek novu snagu.

Jedna nepokolebiva nada za sve kojima ovaj događaj nije samo tradicija i koji sa zahvalnošću primaju ovo malo dijete Isusa u svoj život i u svoje domove.

Sretan Božić!

Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Infovodice portala