Iako je uvođenje eura godinama bilo najavljivano, a pripreme sustavno provođene, pitanje koje i danas odzvanja među ljudima jest: je li se o ovako važnoj odluci trebao održati referendum?

Formalno-pravno gledano, odgovor je – ne. Kada je Hrvatska 2012. godine pristupila Europskoj uniji, prihvatila je i obvezu uvođenja eura čim za to budu ispunjeni uvjeti. Ti uvjeti, poznati kao Maastricht kriteriji, odnose se na stabilnost javnih financija, inflacije i tečaja, a njihovo ispunjavanje je uvjet za ulazak u eurozonu. Drugim riječima, već tada smo potpisali da ćemo euro uvesti, i zato se dodatni referendum nije smatrao potrebnim.

No iz demokratske perspektive, stvari nisu tako jednostavne. Kuna je više od sredstva plaćanja – ona je bila simbol monetarnog suvereniteta, povezana s identitetom i osjećajem državnosti. Mnogi građani, prema istraživanjima iz 2021. i 2022., nisu podržavali ideju prelaska na euro bez izjašnjavanja naroda. Premda je većina političara tvrdila da je sve već dogovoreno, značajan dio javnosti smatrao je da bi o konkretnoj promjeni valute, u ovom vremenskom kontekstu, trebalo ponovno odlučivati.

Dodatnu složenost unosi percepcija da je uvođenje eura pridonijelo rastu cijena. Iako podaci pokazuju da je inflacija bila visoka već i prije eura, osobito zbog globalnih faktora poput energetske krize i rata u Ukrajini, prijelaz na novu valutu olakšao je zaokruživanje i podizanje cijena. Psihološki učinak bio je snažan: ljudi su navikli na velike brojeve u kunama, a sada, kad nešto košta 2 ili 3 eura, to na prvi pogled izgleda prihvatljivo, iako zapravo govorimo o 15 ili 22 kune. Tako je, neprimjetno, 5 eura postalo novo “pet kuna”, iako je stvarni iznos gotovo osam puta veći.

Iako se u javnosti sve češće može čuti ideja o povratku kune, takav scenarij danas nije realan. Ulaskom u eurozonu Hrvatska je postala dijelom monetarne unije iz koje nema izlaska osim izlaskom iz same Europske unije. Povratak kune značio bi napuštanje europskih institucija, ozbiljan udarac gospodarstvu i destabilizaciju financijskog sustava.

Možda referendum ne bi promijenio ishod. Možda bi većina građana ionako odlučila isto. No činjenica da nisu bili izravno pitani o tako važnoj promjeni ostavlja dojam da se odluke o svakodnevnim stvarima sve češće donose bez onih koji ih svakodnevno žive. A upravo u tim malim, svakodnevnim stvarima, ljudi najviše osjete posljedice velikih političkih poteza.