Govori godine su učinile svoje, penzija mala, živit se od mirovine više ne more. I kuka kako sada gre po kantama skupljat štogod starudije.
Ma protrljan dobro oči i ka da ne virujen to šta čujen, i pitan se, di je cili život mećala te silne šolde od koncerti, nije vrag da ih je gurala u botoks i druge operacije za ulipšavanje. A pitaj Boga koliko je zarađivala, još u ono vrime kad je marka valjala, a ona gastarbajterima ka papiga pivala.
A nakon ovog misli mi trče u kontra smjer. Mislin se, kako bi se tek tribale žaliti i kukati naše šjore šta su cili život živile od te nekake mižerije.
A još jedna stvar mota mi se prid očima kad vidin sve te druge zvizde: pulitičarke, pivačice, glumice, influenserice i kako sve imaju iste napumpane obraze i male, sve iste duplikat nosiće. Koža in više od tih silnih kremi gori i disati ne more.
A onda se sitin moje babe Cvite ka je u sedamdesetim malo koju boru imala, a tuka je vitar, pralo more i kiša dok je po cile dane kopala, dicu rađala i na ribe odala. I niko je nije uspija majku prirodu sa obrazi izbrisat.
A štaš danas, taka su vrimena, sve naopako gre i teško se uvatit u ringišpil s tin more, pogotovo starijemu svitu ki još u Boga i majku prirodu viruje.
Ive iz Jajca nije nas zaboravija
Nego u tom kontekstu sitija me se ovih dan onaj mali Ive, iz okolice Jajca, šta je kod nas u Vodicami doli na rivi u jednom restoranu konobar bija i u onu Švabicu Marlenu se ka zajubija.
Njegova štorija bila mi je onda zanimljiva, jer je jednu šinjorinu Nijemicu od ljubavna jada spasija. Ona je bila malo starija i jubav ka da više nije ćutila. U Vodice je došla sama i po selu u večernjoj điradi isto tako sama odila.
A šta se tiče jubavi isto je tako djelovala kada joj nima spasa. A onda je iznenada uletila u restoran di je Ive konobarija i kada ga vidila onako lipoga crna puna force s plavin očima, odma se na prvi pogled u njega zajubila.
A kako i ne bi kada taku friškinu u Njemačkoj nije ćutila, a ni on toliko mrljuša „Prade”, „Versaci” i „Guccija”. I tako malo, pomalo nastala je romansa pa je Marlene umisto deset dan skoro dva miseca u Vodican učinila.
Na kraju lita Ive je njoj u Njemačku priselija. Nije u Njemačku iša samo zbog nje nego da bi se i zaposlija, jer u Jajcu posla nije ima, jedva da je preživljava od onoga šta je liti u Vodican zaradija i ča bi u Jajcu na žunatu odija.
Bilo mi je čudno sad kad mi se iz Njemačke na WhatsApp javija i napisa: „Vidimo se drugo lito u ‘Olimpia Sky’.” Nisan na prvu skuža šta se to događa, mislija san da u Njemaškoj nije naša dobar posa, pa da će doć konobarit u „Olimpia Sky”.
A kad ono kasnije kad san ga nazva, kaže on meni da će u naš najbolji otel na dvi šetemane doć na litovanje. Govori mi da je u Njemaškoj prošle godine otvorija svoj restoran i dobro mu ide posa. Marlenu je već odavno zaboravija, našu slavonsku ženu oženija i dvoj dice dobija.
Ali Vodice i naš svit nije zaboravija, pa drugo lito nam se vraća. Za kraj kažen mu ja: „Ive moj, svaka ti čast, vidit ćemo se, bit ću doli u Šimuna, na rivi u Zoke, Strikomana, oli na bevandi u Đir, Slar, Pješčani sat. Kako kad.”
Nima problema, zna Ive od naše rive svaki pedalj.
Lip pozdrav,
Paško!
-
11
-
7
-
4
-
2
-
2
-
2