Iza brojke od stotinu darivanja stoji čak 40 godina dobrovoljnog darivanja krvi. Dinko se prisjetio kako je sve počelo još tijekom služenja vojnog roka u Puli.

– Počeo sam u Puli, za vrijeme služenja vojnog roka, prije ravno 40 godina – kazao je.

Priznaje da je prvi poticaj tada bio prilično praktičan – vojnici koji bi darovali krv dobivali su dva dana poštede. No ono što je počelo u vojsci s vremenom je preraslo u nešto sasvim drugo.

Nakon vojske nastavio je darivati krv, najprije potaknut društvom i prijateljima, a poslije i radnim kolegama u Splitu. Upravo je zajedništvo, kaže, često bilo ono što čovjeka prvi put dovede na darivanje, dok kasnije ostaje svijest da se radi o humanoj gesti kojom se nekome može pomoći.

Dinko danas ima 59 godina i na stotom darivanju nema namjeru stati. Na pitanje što bi poručio mladima koji još nisu darovali krv, odgovor je bio kratak i jasan.

– Obavezno. Neka počnu davati – poručio je.

Krv se može darivati do 65. godine života, a Dinko se nada da će, ako ga zdravlje posluži, nastaviti sve do tada.

– Dok sam zdrav, davat ću – kazao je.

Stoto darivanje krvi velik je jubilej, ali još više govori o četiri desetljeća tijekom kojih je jedna humana odluka postala dio života. Svaka doza darovane krvi može značiti pomoć nekome kome je u tom trenutku najpotrebnija, a Dinkovih stotinu darivanja ujedno je i najbolja pozivnica mlađima da se priključe dobrovoljnim darivateljima.

Današnja torta, pokloni i izložba o Okitu zato su bili mali znak zahvalnosti za veliki jubilej – stotinu puta pruženu ruku nepoznatom čovjeku kojem je krv bila potrebna.