Nedavno je Vodička glazba imala Svečanu skupštinu u hotelu “Olimpija”. Jedan bivši glazbar toga je dana bija u avionu kojim je iz Njemačke triba doletiti u Selo. Samo, kad živiš na Zapadu, u ovim ludim vrimenima uvik možeš računati na neke situacije poput one koja se njemu toga dana desila. Taman prije nego su tribali uzletiti, kapetan se oglasija kako bi putnike zamolija da zbog sigurnosnih razloga izađu iz aviona.

Naime, u cilu priču umiša se sumnjivi ruksak. Nekoliko uri trajala je provjera šta se u njemu nalazi. Na kraju se pokazalo da je sadržaj ruksaka bija sasvim bezazlen, ali je prošlo dovoljno vrimena da junak naše priče više ne uspije na vrime doći u Olimpiju. A tako se radova susretu sa svojim glazbarima. 

Radi se o Zoranu. Španji. Koji će uskoro napuniti 38 godin od odlaska na “privremeni” rad u Njemačku. U Stuttgart. Zapravo, u jedno misto pored.

Prije odlaska, Zoran je trinaest godin svira u Vodičkoj glazbi. S učenjem je započeja sedandeset i četvrte, a prvi javni nastup ima je dvi godine kasnije. Prvi učitelj bija mu je maestro Bore Jakovljević, a glazuru na njegovo glazbarsko umijeće stavija je maestro Branimir Šintić. Zoki je prvo svira fligornu, pa se pribacija na mali tenor zvani đenis, a na koncu je uzeja bubanj u ruke.

Uživa je on ti trinaest godin. I svirati i putovati. Na koncertima, gostovanjima, po sprovodima,... Na kojima je uvik bilo svakakvi zgod. A kako ih i neće biti kad u ekipi imaš Ljiljana, Ivu Barina, Krmela Ivasova, Martina Bujolu, Duju Barbina, Čoku,... Mislin na starijega Čoku. Dragoga. Zidara. Koji je nesritno strada na poslu. On i Ljiljan su bili najjači tandem za zafrkanciju. Godija je Zoran sa njima. Sve dok ga život nije odveja vanka.

Devet godin nakon dolaska u Njemačku priključija se Zoran jednom manjem orkestru u tom mistu pored Stuttgarta u kojemu živi. Tamo svira hornu. Ima ih petnaestak u orkestru. Na sprovodima sviraju samo kad umre neko od kolega. Zoranu je i s njima lipo. Ne može on bez glazbe. 

Iako ima puno godin da je otiša iz Sela, stalno je u kontaktu sa svojim kolegama iz VD glazbe. Pogotovo kad dođe doma na koji dan. Uvik se on s njima čuje i vidi. A, odličan odnos zadrža je i sa prijateljima iz herfordskog orkestra. Mada se on u međuvrimenu raspa. Šta je velika šteta. Svejedno, Zoran i dalje održava kontakte sa glazbarima iz nama prijateljskog grada. Pogotovo s onima iz obitelji Lipowicz. Zato šta su i oni ostali vezani uz naše misto. Tanja primjerice. Koja od preklani ima i kuću na Plimici. Zoran je bija posebno dobar sa njezinim pokojnim ocem Hansom. Ono šta ćemo vam sad pokazati, zasluga je baš gospodina Hansa.

Radi se o fotografijama iz 1982. godine koje je on snimija svojim fotoaparatom, a na kojima su naši i herfordski glazbari na nekim zajedničkim druženjima. Te fotografije je Hans Lipowicz poklonija Zoranu. S obzirom na njihovu vridnost, pogotovo za “stogodišnjakinju” (Vodičku glazbu),  završit će i u Zbirci starih fotografija Vodica koje već trideset i nešto godin marljivo sakuplja Tonči Juričev-Grgin. 

Danas ćemo vam pokazati dio tih Hansovih fotografija (prema odabiru gospođe Nede Fržop). Fala Zoranu šta nam ih je ustupija. Koristin prigodu i da njegovoj materi Mari, rođenoj Čičin-Šain, čestitan sutrašnji devedeseti rođendan. Usput bi joj još jedanput zafalija na pravoj vodiškoj kapi koju mi je poklonila prije tri godine. Koju je ona i sašila. Živila, Mare naša! 
Živili i naši dragi glazbari! 

Autor fotografija: Hans Lipowicz