Zbog povećanog interesa projekcija je premještena iz Gradske knjižnice u veću dvoranu, gdje je film premijerno prikazan pred brojnim Vodičanima, braniteljima, obitelji i prijateljima.

Kao autor filma, želim naglasiti kako je ovaj dokumentarac nastao kao posveta Anti Juričevu Martinčevu Bobanu, a ne kao kronološki i detaljan prikaz svih događaja.

Ideja je bila kroz dio osobnih svjedočanstava prikazati čovjeka i vrijeme u kojem je djelovao, a ne napraviti cjeloviti dokument o svim sudionicima obrane. Film je nastao s iskrenom namjerom i poštovanjem prema Bobanu i svima koji su sudjelovali u obrani.

Svjestan sam da postoji još mnogo ljudi koji mogu dati vrijedan doprinos i čija su iskustva jednako važna. Upravo zato u planu je zajednički sastanak s braniteljskim udrugama s područja Vodica, nakon čega bi se krenulo u daljnje snimanje koje bi obuhvatilo detaljniji tijek događaja, širi kontekst operacija na našem području te svjedočanstva većeg broja sudionika, uz poseban osvrt na poginule.

Petar Grgurev

U nastavku nakon filma donosimo osvrt na premijeru koji je napisao Ivica Bilan

BOBAN

“Iz Gaćeleza stignu crni glasi, mog viteza život se ugasi.
Suze roni majka sad niz lice, ostavio si sine troje drage dice.
Anitu, Jelenu, sina Tomislava,...
Sa tvojom djecom ja sudbinu dijelim.
Dijelim s njima i suze i sreću, 
Tebe sine nikad zaboravit neću.”

Tim ričima oplakala je mater sina. Majka Marija. Sina Antu. Zvanog Boban. 

U trećem misecu devedeset i druge ima je nepune četrdeset i dvi godine. Sudbina je tila da sedamnaesti dan toga miseca bude njegov posljednji ovozemaljski dan. Nesritni slučaj otrgnija je majci sina, a svima nama ostalima prijatelja, suborca i vođu. 

Rodija se Ante u obitelji Juričev-Martinčev. Pedesete. U matere Marije i oca Tomislava-Božidara. Osim njega, imali su još sina Šimu i tri kćeri. Vinku, Nedu i Dragicu. Dragicu koja je kazivala materine riči s početka ovoga teksta. Prigodom otkrivanja spomenika njezinomu bratu Anti. Pored magistrale. U blizini Haciende. Spomenika kojeg je izradija akademski kipar Ićo Malenica.

Spomenika čoviku s uzdignuta dva prsta. Heroju koji je goloruk krenija ususret tenku. S nadom da će one koji su bili u njemu nagovoriti da se predaju. U tome nije uspija. Ali  uspija ih je uvjeriti da im nije pametno ući u sukob s Vodičanima i ostalima koji su u tom trenutku bili spremni dati život za naše misto. Pa su se okrenuli i otišli. 

Taj hrabri Bobanov čin zabilježija je svojom kamerom Šime Strikoman. Šesnaest minuta utisnutih u filmsku traku. I utisnutih u naša srca. I trajni spomen na herojske dane. Rujna devedeset i prve. I ne samo tog rujna...

Boban sa Šimine snimke poslužija je kiparu Malenici za spomenik. Uzdignuti dvoprsti.  I live i desne ruke. U znak pobjede. I slobode. Koju naš junak nije dočeka. Ali doživili su je njegova žena Rada i dica Tomislav, Anita i Jelena. I u kojoj danas uživaju Bobanova unučad Marta, Zoja i Luka. I praunuke Tonka i Mare. Na žalost, i Bobanov sin Tomislav umra je mlad. Premlad. Na Šibenskom mostu. Nedaleko spomen obilježja još jednom hrvatskom junaku. Marinku Kardumu. Magistrala od Vodica do mosta svjedočila je herojstvima vodičkih sinova. A iskazali su se oni i u Dragišićima, Velikoj Glavi, Dubravicama, Bićinama,... I na jugu i u susjedstvu. Di god je tribalo...

Prije rata Boban je radija u “Vodičanki”. Kao poslovođa u samoposluzi. U rodnoj kući ima je i videoteku. Bija je poduzetan. I bija je dobar organizator. Primjerice odlazaka na Hajdukove utakmice. Zajedničkih. Autobusom. 

Početkom rata oblači uniformu i stavlja se na raspolaganje svojoj zemlji. Vrlo brzo postaje zapovjednik Vodičke satnije. A bija je on i puno više od toga. Čovik kojemu virujete. I uz kojeg se nikoga i ničega ne bojite. Uz njega je važnu ulogu u obrani našega kraja ima i pukovnik Ante Buha. Ma, i svi koji su na bilo koji način sudjelovali u obrani i oslobađanju naše zemlje. 

Danas je godišnjica Bobanove pogibije. Tim povodom je u Kulturnom centru večeras premijerno prikazan dokumentarni film. Jednostavnog naziva. Boban. Uz savjetodavnu pomoć vodičkih branitelja film su isproducirali i snimili Pavica i Petar Grgurev. Osim kadrova iz rata, Šiminih s magistrale i onih Ive Kranjca iz nekih drugih situacija, u filmu su i friško snimljeni razgovori s nekima od preživjelih Bobanovih suboraca.

O svome prijatelju iz ratnih dana pričali su Marin Frkić, Marko Bareša (Bobanov bratić), Danijel Juričev-Martinčev i Antonio Roca-Cipal, a u filmu govore i Bobanov sinovac Marko Juričev-Martinčev i autor legendarne snimke Šime Strikoman. Šime Strikoman koji je Bobanu posvetija i jednu od svojih Milenijskih fotografija.  

Vezano uz Šiminu snimku s magistrale, ona je korištena i u pet drugih dokumentaraca o Domovinskom ratu. Prvotno u njegovom “Vodice-Šibenik 91/92, kojeg je montirala Jasna Šimaga, a koristili su je u svojim dokumentarcima i Nenad Šestić, Ante Marić, Matea Šarić i Ivan Živković.

Emotivno je bilo večeras u Kulturnom centru. U prepunom Kulturnom centru. Kamo je izmještena projekcija koja se trebala održati u knjižnici, ali je zbog velikog zanimanja prvotni plan promijenjen.

Organizatori zahvaljuju ravnateljici Centra Gordani Birin i majstoru tehnike Mariju Petroviću što su se na brzinu izorganizirali i omogućili da se film prikaže u dovoljno velikom prostoru naše kino dvorane. 

Prije projekcije filma, prisutnima se obratija Bobanov sinovac Marko. A program su uveličali i njegovi “Bunari”. Pivanjem pisama “Život svoj prikazujemo Bogu” i “Krist na žalu”. Omiljene Bobanove pisme. Što je prigodom otkrivanja Bobanova spomenika potvrdija don Frane Šimat. 

Ovim filmom, za kojeg virujemo da se svidija i njegovoj obitelji, a i svima ostalima koji su napunili kino dvoranu, pa i Tomcu, Radi Lonđinu i Dinku, Bobanovoj najdražoj ekipi iz Dragišića i s neba, odano je priznanje ne samo osobi koja je bila sinonim za obranu našega kraja, nego i svim onim ostalim vitezovima čija imena stoje uklesana na vodičkom Spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima.

Neka im je laka hrvatska gruda. I nek vječno traje uspomena na njih. Slava i Stipi Mijaljeviću i Zoranu Cvitanu, civilnim žrtvama Rujanskog rata.  Stipi koji je poginija na kućnom pragu i Zoranu koji je poginija isprid Bumbinoga skloništa (tom prigodom teško su ranjeni Ivica Birin i Joško Dunat). I oni su zavridili da ih se u ovakvim prigodama sitimo. 

Tu je naš dom...