Puno je generacij prošlo u ti sto godin. Sićan se jedne koja je svoj prvi nastup imala u proliće devedeset i prve. Bilo je to u Olimpiji. Šesnaest mladi Vodičanov te je večeri prvi puta zasviralo. Na Skupštini. Koja je ujedno bila i glazbarski bal. Među ti šesnaest glazbarov bija je i Goran Mačukat. Zec. U glazbi su već svirala i njegova braća. Mario i Ante. Predratno je vrime. Svi još naivno viruju da ćemo novu državu dobiti na lipe oči. Pa su se judi rasplesali. Prije plesa bilo je i malo govorancije. Prvo Ivica Cotov. Tadašnji predsjednik. A nakon njega i mlada Andrea Juričev. Muzikujina. Koja je vodila program. U to vrime je Andrea bila radijska novinarka. Bistro, lipo i talentirano čeljade. Udala se kasnije za mog prijatelja i kolegu s televizije. Edija. Najboljeg DJ-a s ovih prostora. Dobili oni dvoje dice. I imali idealni zajednički život. Kojeg je jednog dana prekinula Andreina prerana smrt. U njenoj trideset i šestoj godini.

Nedavno se Goran Mačukat ponovno vratija u Glazbu. Nakon devetnaest godin pauziranja. U međuvrimenu je piva u klapi Bunari i crkvenom zboru. Zaželija se on svoje trube. Zasvirati će na sutrašnjoj Skupštini. Na istomu mistu ka i devedeset i prve.

Isprid sebe iman fotografiju iz sedandeset i druge. Fotografiju je snimija Boško Fržop. Na Poljani, isprid Kozare, na Prvi maja. Zabilježija je jedan dio važnoga događaja u povijesti naše limene glazbe. Toga su dana, nakon nešto malo miseci vježbanja, svoj prvi javni nastup imali mladi glazbari. Dica od petoga do osmoga razreda. Njih trideset i sedmero. Majstor fotografije Boško Fržop snimija je toga dana budućeg majstora. Šimu Strikomana. I on je bija među mladim vodiškim curama i momcima koji su digli cilo Selo na noge. Uz mentoriranje Bore Jakovljevića i šibenskog kapelnika Žonje (rođaka naše neviste Jasminke Antić) naučila mladost šest maršov pa kroz Selo. Korake navježbali na Hangaru. Isprid nji Dragan Mladinić. Sa piketom. Po uzoru na Marka Barbarina.

Cilo Selo se na koncu toga šetajućeg koncerta natiskalo oko nji na Poljani. I mlado i staro. Njima kape vodiške (i i šibenske i drniške) na glavi. Pa udri. Nakon toga, svi skupa pravac Punta. Na ručak.

Vježbala naša dica u Nami. U prostoru kojega je Glazba desetljećima koristila. Na istomu katu na kojemu je Bore Jakovljević ima stan. Iznad nji bila je radiona za popravku instrumentov. O kojima se brinija Slovenac Franc. Duša cile te lipe priče bija je stari Miko Jakovljević.

Lipo je bilo prolaziti ispod Name kad bi oni imali probe. Pogotovo liti kad su in prozori bili otvoreni.

Nekoliko godin svirala je ta naša vodička mladost bez pomoći stariji glazbarov. A onda su in se oni malo-pomalo priključivali. Krmelo Ivasov, Ive Barin, Kuberto, Martin Bujolov, Leo Šprljanov, Ljiljan, Čoko, Pere Suskov,... Neko vrime s njima je svira i puno stariji Klepe Barbin.

Probe, koncerti i sprovodi. Nekad i po dva u istomu danu. I to u različitim mistima. Svugdi. Od Trogira do Ravni Kotarov. Zgod. I nezgod. Koliko oćeš.

Još gledan Boškovu fotografiju iz sedandeset i druge. I pokušavan prepoznati šta više mladi glazbarov. Vidin Kiklu, Čikaru, Vedranku, Radu Pipićeva (svira je bubanj), Desta (svira je pijate), Romea, Snježanu Bujolovu,... Eno u naočalama i pokojnoga Jose Pafilova. Koji je to bija pivač...

U pozadini vidin i Njemicu Miu. Kako je ona lipe torte radila...

Pomozite mi i dopišite preostala imena naše mladosti iz te daleke godine.

Našin glazbarima želin lipo druženje na sutrašnjoj Skupštini.

A njiovi sto godin obilježiti ćemo još kojim tekstom.

Živili!