Kako nam je i sam autor pojasnio, riječ je o svjesno imaginarno napisanoj priči, zamišljenoj kao narativni uvod i emotivni okvir, a ne kao dokumentarni opis stvarnog školskog izleta. Priča o brodu Tijat time postaje simbol i početak šireg promišljanja o vrijednostima, pripadnosti i potrebi očuvanja onoga što zajednici znači više od pukog predmeta ili prijevoznog sredstva.

U tom duhu prenosimo Strikomanov autorski tekst u cijelosti.

Mali Šimić i zvono ljubavi Tijata koji ne smije otići

U jednoj osnovnoj školi povela se rasprava o jednodnevnom izletu van grada. Ideja je bilo na sve strane: netko je htio „ravnu Hrvatsku“, netko brda i planine, a netko je maštao o moru. Razrednica je slušala, smješkala se i poticala ih da razmišljaju glasno, kao da crtaju kartu vlastite avanture.

A onda se iz prve klupe, gotovo sramežljivo, čulo jedno ime: Tijat.

Razrednica u prvi tren nije shvatila na što misle, pa su „brzinom osmaša“ proguglali: otok Tijat i brod Tijat. I tu je krenulo oduševljenje. Kad je razrednica pročitala da je brod Tijat prvi po gledanosti među brodovima o kojima se priča i piše, nastavila je čitati dalje – njegovu povijesnu priču, koliko je vozio, koliko je ljudi spojio s otocima, i da u Šibeniku ima svoju rivu i posjetiteljski centar.

Djeca su slušala širom otvorenih očiju i već se zamišljala kao posada: kormilar, noštromo, kapo od stroja, mornari za konope… Pa je dogovor pao brzo i jednoglasno:

„Krećemo za Šibenik – na brod Tijat i njegov posjetiteljski centar.“

Put do Šibenika bio je kao mala putujuća razglednica Hrvatske. U autobusu su gledali čovjekoliku planinu Klek, rijeku Gacku, odmorili se na odmorištu Zrin. A kad je autobus izašao iz tunela Sveti Rok, dogodio se onaj trenutak koji se pamti: sunce je bljesnulo, zrak se promijenio i more se ukazalo kod Masleničkog mosta. Djeca su gledala kroz prozore, tražila prve valove, prve brodove i veselila se Tijatu.

Netko je rekao da bi bilo lijepo da se slikaju pokraj broda. Tada se razrednica sjetila Milenijske fotografije i Malog Šimića. Nazvali su me, pao je dogovor, i rekao sam im da smisle oblik.

Od tog trena nastalo je pravo natjecanje. Ideje su frcale: od izgleda broda, kormila, brka na provi, do brodskog zvona s imenom TIJAT. I ta ideja se svima zalijepila za srce.

Kad su došli u Šibenik, preko mosta na rijeci Krki, vidjeli su tvrđave, pogled im je pobjegao prema katedrali, pa su se zabavljali dajući nadimke glavama na katedrali sv. Jakova. U veselom raspoloženju stižu na veliki parking kod rive broda Tijat.

Brod je bio vezan uz rivu, a u znak pozdrava začula se njegova sirena, kao da kaže: „Dobro došli.“

Dočekali su ih vodiči u mornarskim majicama i predložili da najprije posjete sadržaje na rivi i u centru, a vožnja brodom ide nakon toga. Ekipa Milenijske fotografije već je na rivi kredom i trakama ucrtavala oblik zvona.

Vodiči su ih poveli u dvoranu u kojoj su se djeca udobno smjestila na ležaljke, malo neobično za muzej, ali baš zato zanimljivo. Svjetla su se ugasila, a iz više zvučnika krenuli su impresivni zvukovi broda Tijat. Nije to bio običan zvuk, nego kao da brod govori: motor, šum, koraci, konopi, metal, more.

Nakon toga, u ležećem položaju gledali su projekciju raznih brodskih zastavica uz objašnjenje vodiča. Trajalo je gotovo sat vremena, pa je slijedila mala okrjepa u restoranu uređenom po uzoru na brodske elemente, sve je imalo miris palube.

Zatim su upoznali različite vrste brodskih konopa i odradili malu radionicu izrade uzlova i čvorova. Sve to u većoj prostoriji centra. Na zidovima su bile velike fotografije i ekrani na kojima su se vidjela mjesta gdje je brod Tijat prevozio putnike, kao da su otoci i lučice postali dio učionice.

A onda je došao najvažniji trenutak.

Najprije su se upalili motori Tijata, karakteristični po zvuku, kao svojevrsne fanfare za ulazak na brod. Dočekali su ih kapetan i noštromo. Upoznali su djecu s posadom: kapo od makine, kormilar, mornari zaduženi za konope i cimu, onaj za ulazne karte, te brodski kuhar i konobar. Iz kuhinje je već mirisala dobra juha.

Kad su se svi smjestili, krenuli su prema šibenskim otocima. Uživali su u pogledima na grad, šibenski kanal, tvrđavu sv. Nikole, otok koralja Zlarin, otoke, mjesta i uvale, kao da brod otvara stranice mora.

Na povratku na rivu broda Tijat čekala ih je ekipa Milenijske fotografije i Mali Šimić na dizalici. Djeca su se postavila u oblik brodskog zvona s natpisom TIJAT. Mali Šimić je kroz megafon zamolio da ponavljaju riječi iz himne Milenijskog svijeta:

„Koliko treba malo volje, pa da ljubav veže ljude.“