Njezin otac bio je jedan od osnivača Kluba dragovoljnih davatelja krvi Vodice. Od malena je rasla uz plemenitost i humanost. S osamnaest godina je prvi puta pokušala darovati krv, ali nije uspjela. Usprkos tom, nije odustala. 

Marijana Strikoman, pedestdvogodišnjakinja dobrovoljni je darivatelj krvi.

- Još kao malena curica, kada mi je bio svega tri godine, vidjela sam oca kako daruje krv. Odrastala sam  slušajući priče o dobrovoljnom darivanju. Takvo obiteljsko ozračje u meni je sve više budilo želju da jednom i ja to isto učinim – priča nam Marijana Strikoman, dobrovoljna darivateljica krvi.

Čim je postala punoljetna, zajedno s prijateljicom se zaputila u Šibenik kako bi darovala krv. 

Ali, toga puta nije uspjela. Usprkos volji i trudu medicinskog osoblja, tekućinu koja život znači nije uspjela darovati.
Međutim, nije posustala. 

2000. godine u Klubu dragovoljnih davatelja krvi Vodice, kojeg je i njezin otac jedan od osnivača, dogodilo se ono što je Marijana godinama željela.

-  Prvi puta kada sam došla darovati krv bila sam toliko uzbuđena, ponosna, presretna, nestrpljiva. Razni osjećaji su se mješali u meni. Osjećaj ponosa i sreće da sam nekom pomogla je bio neopisiv. Od tada darujem krv kad god zatreba i zahvana sam dragom Bogu na zdravlju što još uvijek to mogu. U Klub se osjećam kao kod kuće, kao dio jedne velike plemenite obitelji. Ne znam kome darovana krv ide i nije mi to ni važno. Jedino što mi je važno je da mogu pomoći – dodaje.

I to Marijanin jedini motiv. 

U svoje slobodno vrijeme Marijana ne miruje. Donedavno je volontirala u Klub dragovoljnih davatelja krvi Vodice, čiji je bila i član odbora. Inače po struci turistički tehničar, Marijana u struci nije radila. 

Uz poslove kojima se do sada bavila, bila je i sedam godina pomoćnica u nastavi.
-    To mi je bilo posebno iskustvo – govori. Ali, ono za nju najposebnije, je dobrovljno darivanje krvi.