Šešir, brkovi i sjećanja: priča o Pavi Roci i vodičkoj kulturnoj sceni

Pretprošle godine iša Frane Skočić u Šibenik po Vilija Lakića, Peru Mioča i Pavu Rocu.

Zamolila ga ekipa iz vodiške knjižnice da doveze te tri šibenske „institucije“ na Znanstveni skup o Ivi Brešanu. Ispija je taj trojac kave s profesorom. Godinama. I ne samo kave. Slušajući ih, u to malo puta od Šibenika do Sela, koju uru kasnije i u obratnom smjeru, Frane je  osjetija takvo zadovoljstvo da to stalno prepričava. Činilo mu se da nisu u njegovoj auti nego u Kazališnoj kavani. I da s njima sidu i Milivoj Zenić, Mate Gulin, Željko Koloper-Keke i Ivo Brešan. Njihove baze i zafrkancija oduševile su našega ministra prometa Franu.

Od te ekipe iz Šibenika dvojica imaju neraskidive veze s Vodicama. Brešan po rođenju i Pave Roca po precima. O profesoru ćemo za misec dana. Na simpoziju. Sad ćemo koju rič o Pavi. Unuku čovika koji ima svoju ulicu u Selu. Iza ambulante.

Pavin istoimeni dida bija je učitelj. I narodnjak.

Pave mlađi završija je u kulturnjačkim vodama. Godinama je ravna Galerijom svetoga Krševana.

Oduvik ima brkove i nosi šešir. Ne minja on svoj stil.   A, i zašto bi?! Kad mu dobro pristaju. Šešir. I brkovi.

Geni rade svoje pa Pave rado dolazi u Selo. Nerijetko ide i na groblje. Da se javi. Onima koji su sad negdi gori. A bili su mu dragi. Poput Pere. Pelajića.  

Pave i Pere. Vodičanka. Izložbe. Koncerti. Kazališne predstave. Kave. Razgovori. Kave. Razgovori. Bezbroj kava. Beskrajni razgovori…

Puno su se družili. I surađivali. Jednom, u bivšoj državi, i na turističkom katalogu. Dobili i priznanje za njega. Da je najbolji. U ciloj državi. Njih dvojica, Šime Strikoman i Branko Lovrić-Caparin. Oće naši judi.

I jutros je Pave Roca doša u Vodice. On i supruga Smilja došli u Staru školu  s namjerom da pogledaju izložbu o likovnom životu u međuratnim Vodicama. Došli su viditi radove Ignjata Joba i braće Čače. Kojima treće slovo u prezimenu neki radije pišu u „mekšoj“ verziji, ali ja više volin kad je iznad slova c kvačica u obliku slova v (č).

Kroz izložbu ih je provela Pavina kolegica Tončika Cukrov. Autorica izložbe. O kojoj je dosad govorila na otvorenju, pa na Znanstvenom skupu Vodice kroz povijest i prekjučer na  susretu sa sedamdesetak učenika četvrtog razreda vodičke osnovne škole. Danas je s posebnim guštom o izloženim radovima Tončika pričala i bračnom paru Roca.

Inače, u Vodicama postoje dvi Tončike. Pitanje je koliko ih uopće ima u ciloj Hrvatskoj. U Šibeniku, primjerice, nema ni jedne. Tako nam barem kaže gospođa Smilja.

Šjor Pave doći će u vodičku knjižnicu i za misec dana. Na već spomenuti Simpozij o Brešanu. Ne znam oće li po njega i Vilija ići Frane ili će ih dovesti Marina. Nova ravnateljica šibenske knjižnice. U svakom slučaju, Pave se raduje tom danu. Godine su ga pritisle, ali još uvik se dobro drži. A, dobro ga služi i „memorija sićanja“ (izraz kojega je izrodila šibenska škola zafrkancije).

Text i foto: Ivica Bilan