Perspektiva, detalji i mot: Priča o umjetniku koji vidi ono što drugi ne vide

Umjetničku crtu naslijedio je od pokojnog oca. U Vodice se doselio 1997. godine. Do tada je živio u Šibeniku gdje je u trgovinama u šibenskoj Kalelargi aranžirao. A više od desetljeća njegove ruke stvaraju vodičkog pokladnog Jovana. A kako, od čega i koliko dugo vremena mu treba za izradu ispričao nam je Krešimir Stojić. 

- Nikada me nije išla matematika niti sam bio posebno dobar učenik, ali sam uvijek volio umjetnost. Naslijedio sam talent od pokojnog oca, kao i moja sestra. Moja kći također ima umjetnički talent, te sestrin sin. Oduvijek sam bio umjetnički tip. Vidim ono što drugi ne vide. Perspektivu. Detalje. Završio sam Srednju umjetničku školu u Splitu i po završetku srednje škole sam se odmah zaposlio u bivšoj firmi Šibenka. Radio sam kao aranžer – dekorater i uređivao izloge trgovina u šibenskoj Kalelargi. I tako sve do propadanja firme. 1997. godine sam se s obitelji doselio u Vodice. Od trenutka kada sam ostao bez posla bavio sam se sa svim i svačim. Od bauštela, montaže kuhinja, raznih drugih poslova – predstavio se Krešimir Stojić.

Život ga je nosio na sve strane. 

Jedno vrijeme ga je odveo i daleko od doma. Premda mu životne okolnosti najčešće nisu nametale doticaj s umjetnošću, on ju je "nametnuo" sam. Gdje god i kad god. 
-    Kada smo se doselili u Vodice angažirao sam se zajedno sa suprugom u izradi školskih pokladnih maski. Sudjelovao sam u Bakanalijama. Radio sam za kazalište. Maske, lutke, scenografiju. Za predstavu "Vesele zgode" Dramske amaterske družine Vodice sam izradio  kompletnu scenografiju. Za Memorijalni centar Faust Vrančić izradio sam dva stroja koji su izloženi u muzeju – nastavlja.
Stojićev ozbiljniji projekt bio je za Grad Vodice, kada je osmislio novogodišnju rasvjetu. 

A onaj najdugovječniji je izrada vodičkog pokladnog Jovana.

-    Aktivan sam u vodičkim pokladama od kada sam se doselio iz Šibenika. Jedno vrijeme sam bio član Pokladnog Senata, a sada sam vanjski suradnik. Lik pokladnog Jovana se dogovara unutar Senata i kada se dogovori tema ja se bacam na posao – govori.

Od ideje do realizacije mu je potrebno svega petnaestak dana da gorostas kriv za nevolje Vodičana bude uobličen i naposljetku spaljen.
-    Kad dobijem lik zadanog Jovana imam ga u rukama i u glavi mi je. Bljesne. Nije mi se do sada dogodilo da sam "zapeo" s nekim. Kada krenem izrađivati krene svakako, ali uvijek na kraju ispadne onako kako smo planirali. Zahvaljujući iskustvu iz prijašnjih poslova, izradi svega i svačega i samog školovanja imam već razrađen mot, pa mi ne treba puno da ga napravim. Obično je postavljen na drvenu konstrukciju i pri izradi koristim lakozapaljive materijale. Nisu ekološki, ali što je tu je. Nađe se tu pjene, platna, spužve... I stiropor, karton, žica ponekad – dodaje.

I sve kako bi Jovan Koronosić, Gulikoža,.. netom po izradi dobio zasluženu kaznu. A dok se Jovan priprema za presudu, umjetnikova obitelj živi u umjetničkom neredu.
-    Ajme, kuća mi bude u totalnom kaosu. I tako danima. Sve razbacano. Sve neuredno. Puno materijala na sve strane. Razmišljam, slažem, sastavljam, lijepim – govori sa smiješkom. 

Uz to što je potpisnik Jovana, Stojić se bavi  maketarstvom, slikanjem, skulpturama... Razmišljao je da se okuša i u varenju željeza. 
Imao je nekoliko izložbi, s Likovnom udrugom More, čiji je član. 

-    Na prošlogodišnjoj Tradicionalnoj skupnoj božićnoj izložbi i Izložbi voda predstavio sam se sa slikom na platnu u narančasto-crnom tonu. Slika je to Punte na zalasku. Imam dosta slika broda Tijata, fotografija mora koje bi volio izložiti kada za to "ulovim"vremena". Volia bi iza sebe nešto ostaviti – zaključio je.