Makso iz Šepurine: Neumorni graditelj zajednice i duša otoka Prvića unatoč Parkinsonu i godinama

U malenom mjestu Šepurine na otoku Prviću, gdje valovi šapću priče prošlosti, živi Maksimilijan Grubelić – Makso, kako ga svi zovu. Iako ima 85 godina i više od 15 godina živi s Parkinsonovom bolešću, Makso je i dalje onaj isti duhoviti, bistri i životom ispunjeni otočanin.

Kao bivši strojobravar, kulturni radnik, glumac amater, organizator i neumorni volonter, Makso je kroz desetljeća ostavio dubok trag gdje god je bio – od Mostara do Šepurine.

– Bio sam u Mostaru 44 godine, radio u Sokolu, bio član Kulturno-umjetničkog društva 'Abrašević', a slučajno sam postao i glumac – prisjeća se Makso. Glumu je zavolio kad je morao uskočiti za kolegu koji nije naučio tekst. Njegov nastup, kaže uz smijeh, "bio je bolji i od originala". Igrao je u više predstava i amaterskih filmova, no ulogu statista u filmu koji se nedavno snimao na Prviću – odbio. "Nisam htio", kratko će.

Na Prvić se vratio 1993. godine, u mirovinu, i od tada do danas živi u svojoj Šepurini. Uz pomoć sina Miljana i neizostavne gerontodomaćice Ilijane Galijot, svakodnevicu mu ispunjavaju razgovori, sjećanja i ritualna okupljanja s prijateljima kod "ormara" – lokalnog okupljališta.

– Ako me ne nađeš doma, traži me u ormaru – zna u šali reći.

Tamo se raspravlja o svemu: od Hajduka, penzija, politike, do toga što se danas kuha. Iako kaže da se razlike između nekad i sad ne vide toliko, fali mu mostarska raja.

S posebnom emocijom prisjeća se ratnih godina, kada je ostao bez posla u Mostaru. U tom teškom trenutku, jedan prijatelj – musliman – rekao mu je riječi koje nosi u srcu cijeli život:
– Makso, ne boj se. Što ja budem jeo, i ti ćeš. Nećeš biti gladan.

– To se ne zaboravlja. Samo je on tada stao uz mene – govori tiho, ali odlučno.

Makso je cijeli život "bio za nešto". Pomagao je oko vode, struje, telefona u Šepurini, sudjelovao u obnovi crkve, sve dobrovoljno, bez kune naknade. Uvijek se, kaže, nešto tribalo – i on je bio tu.

– Bio sam i akcijaš, i u crkvi sam radio, sve što je trebalo – ponosno ističe.

Iako je zbog bolesti nekoliko puta završio u bolnici, pa čak i "umro dva puta", Makso se ne da. Još voli "džipat", vozi se na svom malom motoru, makar su ga zbog toga i kaznili. No, ništa ga ne može spriječiti da svrati do ormara.

Kad padne zima i kad ostane sam, nekad zna biti teško. No onda dođe Ilijana, skuha kavu, porazgovara, i sve bude lakše.

– Ona me podigla kad sam mislio da više neću ustati iz kreveta – priznaje Makso s blagim osmijehom.

U današnjem svijetu gdje se često zaboravlja što je stvarna vrijednost, Makso je živa lekcija o snazi duha, o tome kako i s malo možeš biti puno – za sebe i za druge.