Zbog činjenice da ga karakterizira „spektar“ simptoma autizam je složen neurorazvojni poremećaj. Poteškoće u komunikaciji, socijalnim i jezičnim vještinama,  poteškoće s učenjem, problemi s motorikom samo su neki od simptoma autizma. Najčešće se prvi simptomi javljaju u ranom djetinjstvu, negdje oko druge, treće godine života.

Baš tako je bilo i s Patrikom.

-    Znao je satima voziti autić blizu očiju. Nije uspostavljao kontakt pogledom, nije pričao... Vidjeli smo da se nešto događa i odlučili potražiti pomoć. Otišli smo u Zagreb, na bivši Fakultet defektologije danas Edukacijsko – regabilitacijski fakultet, gdje nam je potvrđeno da Patrik ima poremećaj iz spektra autizma. Ništa do tada nismo znali o autizmu. Nismo znali što nas čeka i kako dalje. Osim naših vlastitih pitanja i borbi, od prvog dana borimo se i sa sustavom, koji jednostavno ne funkcionira. Konkretno u Centru za odgoj i obrazovanje "Šubićevac", gdje Patrik pohađa nastavu, ima jedan logoped, dva kineziologa, manjka rehabilitatora... Često se događa da djeca "dočekaju"svoj trenutak za rad s njima poslije više mjeseci čekanja, ponekad i duže, a tada je već „kasno“ jer šta prije se s njima počne raditi to bolje. Preveliko je opterećenje sustava općenito, kadra manjka i roditelji  su prisiljeni ići kod privatnih doktora  – započeo je razgovor tata Darko.

Uz sina Dominika (26) i kći Magdalenu (21) i njihovog sasvim zdravog djetinjstva suočiti se sa spoznajom da tada, dvogodišnji Patrik ima poremećaj iz spektra autizma, bilo je iznimno teško.

Bilo je bolno prihvaćanje.

-    Najteže nam je bilo suočiti se. Ali smo morali. Morali smo učiti, morali smo otkrivati što on želi, što misli i kako se osjeća. To radimo i danas iznova suočavajući se s onim što dan nosi. S novim situacijama, jer Patriku nešto što odgovara danas ne mora odgovarati sutra. Neke radnje mjesecima uči i čini se da ih nikada neće svladati i onda se u jednom trenutku sve promjeni. Nije lako, ali što je tu je. Sada je na pragu puberteta i mijenja se, baš kao i svi njegovi vršnjaci, ali za razliku od njih on ne razumije  što se od njega traži kad mu se obratite – priča nam.

I to je ono najteže kod osoba koje imaju ovaj poremećaj.

Ali, kad nešto zavoli može svladati brže i kvalitetnije nego prije.
-    Voli životinje. Jako voli  informatiku i leži mu učenje jezika. Za nekoliko mjeseci može naučiti npr. kineski jezik,šta je jako čudno s obzirom da je u „spekru“ ali i to je Autizam, naravno ako mu se svidi. Sviđalo mu se i jahanje, ali ga je prerastao, pa smo ga upisali na plivanje na koje ide tri puta tjedno u Šibenik u popodnevnim satima, a svako jutro ga vozim u Centar za odgoj i obrazovanje "Šubićevac" – dodaje.

Ondje je Patrik od prvog razreda, zapravo od rane prevencije. U skladu sa svojim mogućnostima  uči, razvija se  i napreduje.

Ali, kada su prvi puta kročili na vrata Centra bilo je jako jako teško.

-    Kada smo došli na Šubićevac, dovoljno je da Vam kažem da je ležao na podu s odgojiteljicom i vrištao 45 minuta. Trebalo je vremena da se prilagodi – prisjeća se.

Patrik tada nije bio verbalan, ali je naučio. Naučio je još puno toga. Senzibilan je i jako je vezan za nas; suprugu Idu, mene; obitelj općenito. Vizualan je dječak. Uredno se hrani, ali mu je kod hrane bitnija konzistencija, nego izgled. Jako voli sladoled od čokolade i obožava burek. Ali.

-    Ako npr. dobije kovanicu od 2 eura i zna da s njom može kupiti burek ne shvaća i ne primjećuje razliku ako mu slijedeći puta date kovanicu u vrijednosti 1 centa. Za njega je kovanica kovanica i on zna da s njom može kupiti burek  – dodaje.

Tako funkcionira Patrik. A njegovi tata i mama nastoje razumjeti njegov svijet i olakšati mu život. Sve je njemu podređeno.

Ali, i oni trebaju predah. Darko ga pronalazi, s vremena na vrijeme, u besciljnoj vožnji motocikla.

S Patrikom je cijela obitelj puno naučila. Ne samo o autizmu.

-    Već smo naučili biti mirniji i ne vikati, jer Patriku buka smeta. Kada se povisi ton, on se povlači u svojoj svijet, a nama se obična razmirica s povišenim tonom, zaboravlja u trenu, dok ju on procesuira danima.

Naučili smo biti strpljiviji – govori.

Postoje dani kada je s Patrikom iznimno teško. Posebno oni dani, kada njegova obitelji i bližnji čuju negativne komentare i pogrdne izraze upućene ovom posebnom i dobrom dječaku.

-    Srce mi se tada lomi, a ništa ne mogu. Kreten, idiot samo su neke od riječi koje mu se upućuju. To mi je najteže. Neprihvaćanje okoline. U tim trenutcima se i on drugačije ponaša, osjeti da nešto nije u redu, a ne zna što. Kada dođemo na igralište najčešće je po strani jer ne zna kako se uključiti u igru, a igrao bi se. A kada ga djeca koju poznaje zovu u igru, on ne zna što treba napraviti. Nakon nekog vremena djeca odustanu jer za Patrika treba strpljenja. A oni su samo djeca. Prije je imao jednog prijatelja iz susjedstva i poigrao bi se. Danas se više ni s kim ne igra, nema prijatelja van ustanove – zaključuje tata Darko.

Sam je. U svom svijetu. U svojoj mašti.