Po naređenju generala Carla Vialea, zapovjednika divizije "Zara", dvije čete bataljuna "Milano", sastavljene od tzv. skvadrista, izvršile su prisilnu evakuaciju sakralnih predmeta iz svetišta na Okitu. Predmeti su preneseni u župnu crkvu u središtu Vodica, nakon čega su vojnici zapalili crkvu i sravnili je sa zemljom.

Kao opravdanje za ovaj čin navodilo se kako su se u crkvi navodno skrivali partizani te da su s te lokacije vršili izviđanja. No za mještane Vodica, koji su Gospu Karmelsku stoljećima slavili kao svoju Zaštitnicu i Majku, ovaj čin bio je svetogrđe i brutalni napad na vjeru i identitet.

Posebno bolno u sjećanju ostaje činjenica da su Vodičani sliku i kip Gospe s Okita smatrali čudotvornima, između ostalog i zbog neobičnog fenomena procvata stoljetnog stabla klena na Badnju večer svake treće godine. Taj čudesni događaj bio je simbol Božje prisutnosti i zaštite, a rušenje crkve snažno je pogodilo lokalnu zajednicu.

Stari Vodičani također su svjedočili da je talijanska vojska još ranije djelovala artiljerijom po crkvi na Okitu, iako su se neki vojnici osobno uvjerili u tzv. božićno čudo. To pokazuje kontrast između vjerskog iskustva i brutalne vojne stvarnosti okupacije.

Fotografije stare crkve na Okitu, koje svjedoče o ljepoti i važnosti ovog svetišta, danas se čuvaju u Etnografskoj kibernetičkoj zbirci Vodica, koju vodi Tonči Juričev Grginov.

Izvješće je priređeno za Biblioteku Znaci i predstavlja važan doprinos razumijevanju lokalne povijesti.