Krimić. Na prvu se naslov može učiniti pomalo romantičnim no kada samo bacimo oko na opis knjige, odmah saznajemo da priča započinje s tijelom utopljenika nađenim negdje kod Trogira. Bez obzira što prizor nije lijep, romantika u ovom romanu ipak ne prestaje.

Romantika riječi koje diraju u mnoge sfere našeg društva. Onaj tko je pročitao knjigu zna da se radnja vrti oko ratnog zločina počinjenog podno Dinare nekoliko dana nakon Oluje. Imamo pet suboraca i jednu suborkinju koji su u tim devedesetima bili generacija pobjednika. Danas, 30 godina nakon, dvoje ih je mrtvih od navodnog samoubojstva, a četvero iznova i iznova pokušava dati smisao životu šuteći o onome što je bilo.

Ali glavni lik, umirovljeni novinar Najev svojim detektivskim umijećem slaže kockicu po kockicu istine. No, nema ju mogućnosti izreći. Tu mogućnost mu oduzima stvarnost u kojoj živimo, a koja je vidljivo ili nevidljivo utkana u sve rukavce našeg društva nastalog tijekom prvih godina devedestih koje još nisu prošle.

Tijekom otkrivanja sumnjivih okolnosti, Pavičić daje svoj komentar na nekoliko područja života. Jedna od njih je novinarstvo. Kao što je već spomenuto, glavni lik je umirovljeni novinar koji kaže:

“Vojni policajac mu je mahnuo da stane, a Najev kroz prozor automobila pruži novinarsku iskaznicu. Vojni je policajac spazio papir s natpisom PRESS i samo mu mahnuo da prođe. To je bila tadašnja moć novina. Ako si bio novinar, to je sva vrata otvaralo, ljude je još impresioniralo. Taj je svijet odavno i potpuno iščeznuo.“ 

U današnjem svijetu, kojemu itekako treba kritičkog mišljenja, svatko ima mogućnost dati svoje mišljenje. Mnogi ljudi objavljuju svašta i svagdje, a jako malo njih je istinskih novinara. Prije smo imali određene novinare ili komentatore društva do čijih se mišljenja držalo. Danas, tko je glasniji taj je u pravu. A često oni koji imaju nešto za reći šute. Ili ih ovi glasniji ušutkaju. „A u ratu se dogodilo ono što se – sad je zreo pa to zna – u ratu uvijek dogodi. Hulje su isplivale. Dojučerašnji su partijci iz jedne partije prešli u drugu. Karijeristi jednom postali su karijeristi opet. Predvidivo isti prevrtljivci postali su preko noći glasni bukači. A ostali, većina? Ona je šutjela, kako većina ionako uvijek šuti.“

Pavičić se u knjizi dotiče i tema starosti, odnosa s (odraslom) djecom, usamljenosti, ljubavi i seksualnosti u sedmom desetljeću života. Ima tu puno toga o čemu bi se dalo povesti zanimljive razgovore. 

Kao i svaki dobar krimić, na zadnjim stranicama nam se da naslutiti da priča ipak nije gotova, ostala su dva otvorena pitanja koja nas kopkaju…da li se nakon zadnje stranice priča nastavlja dalje? 

Sve u svemu, ova je knjiga ispisana u žanru krimića, ali između redaka krije se vrlo direktan i pronicljiv komentar našeg društva. Komentar kakav, na žalost,  rijetko slušamo u javnom prostoru.