„365 rečenica“ – Marina Vujčić
Vruće je lipanjsko subotnje jutro i najdraži dan za odlazak u knjižnicu, ali ovaj put samo da vratim već pročitane. Ipak, krajičkom oka na polici ugledam Marinu Vujčić -  tj. njenu posljednju izdanu knjigu neobičnog naslova „365 rečenica“. Nasumično listam stranice – ukrašene lijepim grafičkim dizajnom, nježnim bojama. Vidim rečenice, po jednu na svakoj stranici i oduševim se  tim konceptom da  je moguće napisati roman, memoar ili dnevnički zapis tako da se svaki dan u godini napiše po jedna rečenica. Ni više ni manje od te jedne.

Kao autoricu, Marinu Vujčić dobro sam upoznala čitajući njene izvrsne romane  (Susjed, Otpusno pismo, Pedeset cigareta za Elenu, Mogla sam to biti ja…), a za svoje stvaralaštvo dobila je brojne nagrade, pa ni trenutka nisam posumnjala u ovaj posljednji. Lijepa je to knjiga, vizualno privlačna, ali ono što se krije u njoj, mnogo je više od pukih 365 rečenica. Priznajem, sve sam ih pohlepno pročitala u dahu i sutradan ih čitala opet i opet. Njene rečenice zvuče poput poezije, iako ona tvrdi da poeziju ne piše, ovdje je ipak, možda i nesvjesno, napravila baš takav jedan iskorak i pisala ih poput pjesme, jednu na dan. U svakoj od njih utkala je misao, uspomenu, čežnju, tok svoje svijesti.

Marina je ove rečenice nedvojbeno pisala samoj sebi, u drugom licu, kao da se promatra negdje sa strane. Istovremeno,  ona se obraća i tebi, meni, svima nama, jer u velikom broju tih misaonih fragmenata prepoznaje se i sam čitatelj. Dan po dan, autorica otvara vrata svog svijeta i time nam dozvoljava da je pobliže upoznamo.  Kroz njen prozor izmjenjuju se godišnja doba, bure i juga, dozreli plodovi njenog vrta, mirisni bosiljak i jedan suncokret.  Promatramo kišu, s njom beremo masline i kapamo ulje na sir, osjećamo toplinu vatre u peći jednog kratkog zimskog dana i zagasito svjetlo lampe. S njom se prisjećamo oca, majke, djetinjstva, prijatelja, ljubavi i minulih godina. 

Marina Vujčić voli riječi – ona se riječima spašava od samoće, gubitka, izoliranosti. U njima se ocrtavaju promjene, mogućnosti, pomirenja, nade, propuštene prilike, ali i sitne radosti i jednostavnost života lišen svega nepotrebnog.  Njene rečenice prelijevaju se tako jednostavno iz dana u dan, a opet ne mogu se oteti dojmu da je takav pothvat vrijedan divljenja i zahtjeva disciplinu. Ovaj njen dnevnički zapis ili kako ona kaže brevijar – molitvenik za svaki dan, poklonila je upravo nama, kako bi smo se prisjetili trenutaka od kojih smo satkali svoj život. On je ujedno i ogledalo, odraz nas samih i onoga što ponekad ne izgovorimo i prešutimo. Marina ipak pronalazi riječi i to vrlo birano. Ponekad je dovoljna i ona jedna vrlo kratka nad kojom zastanete, a vjerujte puno ih je više.

„Ima tih svojih dana koji kao da su nenapisana monodrama.“

„ U neke stvari koje si preživjela još uvijek nisi povjerovala.“

„Treba ti netko tko govori istim jezikom kao i ti, pa makar na tom svom jeziku i šutjeli.“

„U jednom od kamenih vrtova oko kuće tulipani tvoje majke svakog se proljeća ni iz čega pojave kao da ništa nije bilo, a bilo je.“

Hvala Marini Vujčić što nam je tako nesebično podarila taj brevijar,  kako bismo u vlastitoj samoći evocirali trenutke i  dohvatili misli koje nam svakodnevno plutaju u glavi i ostaju nasukane negdje u praznini bez slova kojima bi ih oblikovali u riječi. 
Podsjećaju me te njene rečenice na stihove jednog dragog kantautora: 
„Riječi jesu moje igračke,
 cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa
 i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmirim, 
ali postoje u nama neke neprevodive dubine, 
postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi.“

Lipanj, 2025.
Ivana F.P.