Priča o anđelima na zemlji: Životna borba malog Martina Jone

Mama Ana je trudna s petim djetetom. Njihov maleni Šimun je na nebu. Mihael i Gabriel Pio zdravi su i veseli dječaci. Martin Jona je također veseo dječak, ali dječak s posebnim potrebama. Posebnim, gledano ljudskim očima.

-    Ja sam Nato Cvitan, dolazim iz Župe Velike Gospe Tribunj. Moja supruga Ana je trudna. Nosi ispod srca naše peto dijete. Kući su nam Mihael i Gabriel Pio. Na nebo, tako ga mi zovemo, preselio se naš Šimun. Kući nam je još i naš Martin Jona i ja ću vam pričati o njemu. Našem najstarijem sinu. On je svet. Sva su djeca sveta, ali djeca sa poteškoćama posebno. Posebno jer se za djecucu s poteškoćama u razvoju kaže da su anđeli na zemlji. Rođen je 02.06.2019. godine u šibenskoj bolnici. Porod je bio dug i težak, ali se rodio s vrlo visokim bilirubinom. Ubrzo je bio prebačen u KBC Split jer mu je bila potrebna izmjena krvi. Rizik da krv ne prihvati je postajao. Rizik da izgubi život - svjedoči tata junaka Martina Jone, Nato Cvitan.

I to ne mali rizik. Naprotiv. 

Kada su malenog Martina Jonu prebacivali u Split, Nato je odmah krenuo za njim. 

Tih sat vremena vožnje, sjećam se, bili su vječnost. Pitanja, strepnja, iščekivanje što će biti. Ali, izmjena krvi mu je bila jedina šansa – priča nam.

Jedina ovozemaljska nada. 

Doktori su davali sve od sebe da spase život malom Martinu Joni. 

Ali, što je bilo van medicine, van mogućnosti strojeva, uređaja, van razuma i shvaćanja ljudskog, On je mogao. 

On piše, On upravlja.

Nato je znao da nema kome osim Njemu pokucati na vrata.

- Kad mi je doktorica rekla da će ubrzo krenuti s izmjenom krvi rekao sam sam sebi da moram ići u Crkvu moliti. Na internetu sam pronašao dvije crkve koje su bile u blizini. Crkvu od Poijšana i Crkvu Gospe Fatimske. Otišao sam u Crkvu Gospe Fatimske. Kleka sam, plaka, vapia, molia i molia i molia. I na kraju zatražia tri stvari od Njega. Ako hoće nek ga uzme, on je Njegovo dite, ako Ga ostavlja zdravog i to prihvaćam. Ako Ga želi ostaviti bolesnog i to prihvaćam. Prihvaćam Njegovu volju u potpunosti jer On zna što je najbolje. 

Nekoliko sati poslije Nato se vratio u bolnicu i krv je bila zamijenjena, sve je hvala Bogu dobro prošlo. 

Citomegalovirus koji je dobila moja supruga za vrijeme trudnoće je virus koji napada mozak bebe u majčinoj utrobi. Baš kako je bilo u našem slučaju i šanse za preživljavanje djeteta kada majka dobije taj virus su vrlo male. Virus napada mozak i razara ga a osobito dio za motoriku i sluh. Doktorica nam je rekla da ako nam sin i preživi samo će vegetirati.

Nismo se dvoumili niti trena. Odlučili smo ga čim prije krstiti iz dva razloga. Prvi, ako umre bit će dijete Božije i ide direktno Njemu u ruke a drugi, vjerovali smo da po krštenju ga Bog može ozdraviti i izvući iz ove patnje. I učinili smo to sedmi dan njegova života, premda je bio životno ugrožen i usprkos svim kritikama i protivljenju okoline.

Bili su Duhovi toga dana. Tri dana nakon krštenja bilirubin se snizio, svi parametri u krvi su se vratili u normalu. Doktorica nije imala objašnjenje kako se to dogodilo – priča nam.

Ona nije imala, ali On je.

Dok je moja supruga bila trudna s Martinom Jonom, u nedoumici i kod nekih unutarnjih pitanja, nasumce bih otvarao Bibliju. Često mi se događalo da otvorim stranice Starog zavjeta; točnije Sveto pismo se otvaralo na Knjizi o Jobu. Pitao sam se dokle Job – prisjeća se Nato.

Znao je On dokle i zašto. 

- Nakon nekih dvadesetak dana putujući prema kući u jednom trenutku sam pogledao prema nebu i pitao Ga - Zašto Bože? – priča.

Odgovor je dobio nakon petnaestak sekundi. Nato je ugledao autobus koji stoji parkiran u kvaru i na njemu piše Job. Naknadno je saznao da je taj autobus pripadao neprofitnoj udruzi za osmišljavanje života osobama s invaliditetom, čiji je voditelj i duhovnik velečasni Dragec. Velečasni, koji je te noći ostao s autobusom u kvaru u Šibeniku i pored kojeg se Njegovim smjernicama, stvorio pater Arek, koji se isto u tom trenutku, poput Nata pitao - Zašto baš Šibenik? Obojica su dobila odgovor - Job. 

Spustio sam glavu i sam sebi, suznih očiju rekao

- Bože, ako je to tvoja volja ja je prihvaćam - dodaje. 

Pater Arek je Natov duhovnik, a oboje supružnika Cvitan su članovi zajednice Agnus Dei posljednjih godinu dana. Voditelj zajednice je pater Arek. 

Za vrijeme Martina Jone boravka u bolnici obitelj i prijatelji molili su. Ništa drugo nisu mogli. 

-    Kod kuće smo samo molili, postili, molili, postili. Danima, mjesecima, stalno. Odlazili smo na Sv. Mise. Čitali Božju riječ. Od stola smo napravili oltar – dodaje. 

Došao je dan njegova izlaska iz bolnice. Sreći i veselju nije bilo kraja. Stigavši u rodni Tribunj nastavili su se odlasci liječnicima, pregledi u bolnicama, testiranja. Nastavila se borba. 

Dani su bili vječnost. Noći duge, preduge. 

Ali, vjera svakim danom sve jača, snažnija i dublja. 
-    Neka bude Božja volja – dodaje. 

Sluh je, uz razne druge poteškoće s kojima živi mali Martin Jona, po prognozama, trebao biti potpuno oštećen. 
-    Kada smo došli na prvi pregled kod liječnika prognoze su bile vrlo loše. Rečeno nam je da Martin neće ništa čuti. Doktor je rekao da ima šanse 1:10 000. Nastavili smo s molitvama i zatražili mišljenje drugog liječnika. Sjećam se da bi Mu govorio - Molim Te neka čuje, samo da čuje - govori Nato.

Molitve su se uslišile. 
-    Na prvom pregledu nije čuo, odnosno čuo je tek zvuk vlaka. I na drugom pregledu, liječnici nisu davali mnogo nade. Na trećoj kontroli liječnik nam je rekao da čuje kako trava raste -  sa smješkom zaključuje.

Raste i Martin Jona. Sretno i sa vjerom. 

Ispunjen ljubavlju, u duhu vjere, u krugu svoje obitelji. 

Jer Bog je velik – zaključio je Nato.