Svi 04, 2021 4241

Milan Juričev - Jugov, dobitnik nagrade Grada Vodica za životno djelo

Skoro da nije bilo osobe kojoj nije pomogao, kako stručno tako i ljudski, bilo da se radilo o zaposlenju, obiteljskim problemima ili životnim savjetima

Ocjeni sadržaj
(14 glasova)

U neposrednoj blizini hotela „Punta“ nalazi se obiteljska kuća na kojoj je nekad velikim slovima pisalo ZO MI ZI. Bila su to prva dva slova imena triju žena iz te kuće. Zorke, Milke i Zinke. Najmlađa od njih je Milka, kći Mile i Zinke Španje, a najstarija Zorka bila je supruga Milana Juričev-Talijaša, Milinog ujaka. Brata njegove majke Ljube. I dok je  Mile s obitelji  u toj kući živio kroz cijelu godinu, supružnici Milan i Zorka u njoj su boravili povremeno. Stalno su živjeli u Sloveniji u koju je Milan odselio iz Vodica davne trideset i pete prošlog stoljeća.  I baš taj njegov odlazak u Sloveniju izrodio je životnu priču koja je rezultirala dobivanjem posmrtne Nagrade Grada Vodica za životno djelo. 

U pisanju ovog teksta puno su nam pomogli gospoda Jerko Sladoljev, Dragutin Roca, Ante Roca i posebno Gušte  Juričev-Barbin koji je u ime obitelji i prijatelja pokojnog gospodina Milana preuzeo Nagradu iz ruku vodičke gradonačelnice Nelke Tomić.

Spomenuta četvorka u više navrata sastajala se i razmatrala ideju o predlaganju gospodina Talijaša za dobivanje najvećeg priznanja od strane Grada Vodica. U tome su im pomagali i Slobodan Roca i Vinko Mrković. Prijedlog su prije dva mjeseca i službeno uputili Odboru za priznanja, a uputio ga je po zamolbi gospodina Jerka Sladoljeva i tridesetak slovenskih obitelji podrijetlom iz Vodica i Hrvatski centar kulture iz Ljubljane. Sigurno se sad oni koji ne znaju za njega pitaju čime je to zaslužio ovogodišnje priznanje. Pa, evo ukratko njegove životne priče.

Milan Juričev-Talijaš rođen je u Vodicama u rujnu 1905. godine. Kao vrlo mlad čovjek odlučio je da se ne želi miriti s postojećim režimom i brojnim anomalijama tadašnje države. Zajedno s nekolicinom istomišljenika, među kojima su bili i Venco Vlahov i Ive Čače, osniva 1924. godine vodičku ćeliju Komunističke partije. Kao takav nije bio po volji mnogima. To se posebno odnosilo na orjunaše koji ga nisu željeli vidjeti čak ni kao zaposlenika ispostave pošte u Vodicama. Bio je prisiljen često živjeti u ilegali.

Nakon služenja vojnog roka u Boki Kotorskoj odlučuje se 1935. godine na odlazak u Sloveniju. Do početka Drugog svjetskog rata radio je kao konobar, a tada odlazi u partizane. Njegova hrabrost i sposobnost nisu prošle nezamijećene pa postaje i komandant brigade. U partizanima je bila i njegova supruga Zorka. Zvali su je i Pepica.

Za razliku od svog supruga koji je bio izrazito stasit i koji je zbog svog izgleda imao nadimak Tarzan, Pepica je bila sitna i krhka ženica. Nisu imali djece.

Po završetku rata gospodin Milan radio je kao zapovjednik zatvora u Ljubljani. Čovjek bi pomislio da takav posao može raditi samo osoba koja ne mari za tuđe osjećaje, ali to u slučaju junaka naše priče nije bio slučaj. Brojni bivši zatvorenici iskazivali su mu zahvalnost za izuzetno korektan i ljudski odnos prema njima. Humanost mu je bila i vrlina i životni moto.

Dvije godine nakon rata (1947.) postaje direktor ljubljanskog Grand hotela „Union“. Na tom radnom mjestu zadržao se desetljećima, sve do umirovljenja. Ne bez razloga. Jer, vodio ga je s toliko uspjeha da su priznanja i pohvale stizale sa svih strana.

Hotel je bio sinonim za kvalitetu i izvrsnost. A u njemu su svoje mjesto pod suncem pronašli i brojni mladi Vodičani. Svjestan činjenice da se turizam ne može razvijati bez školovanog kadra, a i zbog želje da pomogne mladim ljudima iz svog rodnog mjesta, Milan Juričev-Talijaš počeo je dovoditi vodičke mladiće na školovanje u Ljubljanu.

Prema neslužbenim podacima bilo ih je čak osamdesetak. Među njima je bila i jedna djevojka. Vojka Roca.  Svima njima šjor Mile bio je pri ruci u svakom pogledu. I dobro kaže Jerko Sladoljev u jednoj od svojih knjiga: „Skoro da nije bilo osobe kojoj nije pomogao, kako stručno tako i ljudski, bilo da se radilo o zaposlenju, obiteljskim problemima ili životnim savjetima“.

Citirat ćemo i vodičke podnositelje prijedloga da se gospodinu Milanu dodijeli Nagrada za životno djelo: „Da je gospodin Juričev pomogao jednom ili dvojici mladih školaraca Vodičana, to bi bilo značajno, ali činiti to desetljećima i obrazovati više od osamdeset mladića, podižući tako kvalitetu turističke usluge i ponude te time snažno doprinoseći razvoju Vodica kao vodeće turističke destinacije, poduhvat je bez premca“.

Zbilja, mnogi kojima je šjor Mile Talijašev pomogao da u ugostiteljstvu pronađu svoj kruh, postali su ponajbolji promotori svog mjesta na turističkoj karti Europe i svijeta. Za Jerka Sladoljeva, jednog od Vodičana kojem se životni i poslovni put u jednom periodu isprepleo sa životom šjora Mile, znaju svi koji imaju imalo veze sa svijetom turizma, a isto bi se moglo reći i za Šimu Pelajića-Brunca, trostrukog šampiona turizma i Guštu Barbina koji je od konobe „Gušte“ napravio nadaleko poznati brend.

Gušte Juričev Barbin prima nagradu za Milana Juričeva - Jugova

Jedan od polaznika Srednje ugostiteljske škole u Ljubljani, Tonći Bilan, kazao nam je da je jelovnik kojeg je Gušte napravio u svojim srednjoškolskim danima, godinama bio ogledni primjer učenicima kako on mora izgledati. 

Neki od mladih Vodičana koji su „izučili“ konobarski zanat, uz šjor Milinu pomoć „prešaltali“ su se u bankarske vode. Oni su radili u ljubljanskoj ispostavi „Jugobanke“.

Što još reći o gospodinu Milanu? Svojim životom zaslužio je i cijelu knjigu. Ovom zgodom napisat ćemo još da je u ratu bio ranjavan i da je dobitnik dvaju ordena za hrabrost i jednog za rad. Već smo spominjali i njegov stasiti i atraktivni izgled i nadimak Tarzan. To ga je u tri navrata odvelo i  u filmske vode. 

I nakon umirovljenja ostao je aktivan u turizmu. Među ostalim, i bio je i direktor Turističke zajednice Slovenije.

Gušte nam je kazao i kako se sjeća da je Ivu Čičin-Radina, Vodičanina koji je zbog bolesti završio u ljubljanskoj bolnici, svakodnevno posjećivao. Briga za druge bila mu je uvijek na prvom mjestu. Naravno da je u tom pogledu bio posebno „slab“ na svoje sumještane. Stoga i ne čudi da se na njegov sprovod, a umro je 1987. godine,  iz Vodica prema Ljubljani uputilo više od stotinu ljudi. Išlo se u dva autobusa. Organizator puta bio je Ante Strikoman. 

Ovaj tekst završit ćemo riječima Milana Juričev-Talijaša koje je prilikom preuzimanja Nagrade izgovorio Gušte Barbin: „Ja sam dušom i tijelom Vodičanin. Svaki vaš uspjeh me veseli, a sve što je slabo u Vodicama žalosti i mene…“. Gušte je na kraju svog govora zahvalio predlagatelju Hrvatskom centru za kulturu u Ljubljani i svim dragim ljudima koji se još uvijek rado sjećaju Mile Talijaševa. Potpisujemo Guštine riječi. A dodali bismo i želju našeg sumještanina Miše Mrkovića da jedna od vodičkih ulica uskoro dobije ime po šjor Mili. Slažemo se.

Tekst napisao Ivica Bilan

Djelomični popis onih koji su bili „ljubljanski đaci“:
Šime Pelajić-Brunac
Gušte Juričev-Barbin
Ive Juričev-Barbin
braća Ante, Vinko i Tome Srdarev
Ante Španja-Bačo
Ante Bilan
Josip Juričev-Škico
Ive Juričev-Sudac
Dragi Kraljević
Ive Strikoman-Rašo
Niko Juričev-Barbin
Jerko Sladoljev
Vatroslav Zafron
Milan Petrov-Knjajo
Vojka Roca
Marko Vučak
Šime Furlan
Davor Meštrov-Moro
Agis Alfirev
Stanko Mićin
Grgo Mateša
Slobodan Roca
Vinko Mrković
Joso Kraljević
Ive Cukrov
Ante Roca-Čoko
Vinko Sladoljev-Kunac
Grgo Petrov-Kju
Dinko Šprljan
Tonći Bilan
Ivica Juričev-Barbin (Duje)
Vlatko Juričev-Coto
Petar Grgurev
Mario Roca…
(slobodno nadopišite imena onih koji nisu navedeni)
 

Poslijednja izmjena dana Utorak, 04 Svi 2021 13:31
djelomob1.jpg