On doduše nije mogao tada dati krv jer je imao slabo željezo, a niti tlak mu nije bio u normali i upravo mu je to bio znak da promijeni prehranu:

”Bio sam mesar i nisam jeo ribu i zelje, ali sam se zbog želje da mogu davati krv okrenuo ribi i zelju. Vrlo brzo su mi vrijednosti željeza i tlak bili u redu tako da sam mogao početi davati krv”, otkriva nam Ivica koji u siječnju puni 70 godina što znači da po zakonu više neće moći davati krv, što mu nimalo ne pada lako. 

Inače, ljudi do 65. godine starosti mogu davati krv u svom mjestu, odnosno Šibeniku, a kada prijeđu 65.-tu moraju ići u Zadar ili Split da bi je dali. 

Ivica je tako zadnjih 5 godina redoviti davatelj krvi u ta dva grada. Do sada je dao krv 91 put, 4 puta godišnje, a razlog je kaže u tome što je vrlo osjetljiv kada vidi bolesnog čovjeka na TV-u, jako se rastuži i jednostavno mora učiniti ono što može da bi mu pomogao; 

”Čovjek je bogat kada daje ruku. Potičem svoju obitelj i prijatelje da također daju krv, a kao vjerniku i čovjeku to mi puno znači”, kaže Markiolac i govori nam kako je svoje 50. davanje obilježio feštom i janjetinom u svojoj konobi. 

Ono što ga smeta je da se plaketa za jubilarno davanje krvi daje za 75. davanje, a onda tek za 100. Ivica neće moći doći do 100. davanja jer će ga stići godine starosti nakon kojih više neće smjeti davati krv, pa je tako on sam sebi napravio plaketu za 90. davanje kako bi na neki način obilježio taj veliki broj. 

“Po meni bi se plakete trebale davati svaki 5. put kada čovjek daje krv, jer je svaki put vrijedan i taj papir, to priznanje puno znači”, govori nam Ivica koji je i dugogodišnji član Kluba darivatelja krvi u Tribunju. 

Za svoje kolege u Vodicama kaže kako im se uvijek rado javi i da bi volio biti pozvan na skupštinu darovatelja krvi kada će se održavati u Vodicama gdje bi rado rekao riječ-dvije. Nadamo se da će ovu njegovu želju u Vodicama čuti i također da će ova plemenita priča potaknuti nekoga da i sam počne davati krv kako bi pomogao nekome kome je zaista potrebno.