Travanj 06, 2022 6277

Danas je točno dvi godine. Da je Selo zašutilo. Od tuge.

Ocjeni sadržaj
(30 glasova)

Kad se počnete penjati unutarnjim skalinama vodiške knjižnice, sa svoje desne strane možete razgledavati slike i fotografije. Gledajući odozdol, prva u nizu je slika smokav  koje se suše na odoru. Autorica te slike je Ivana. Živi u Beogradu, a po materi je vodiških korijena. Ona živi za lito i dane na Plavoj plaži. I na Plimici. Skočićka je od glave do pete.

Nakon smokav slidi fotografija srušene crkve na Okitu i riči biskupa Ivasa „Čuješ li sinko kako Okit govori?“.

S desne strane drugog dila skalina stoji uokvirena pisma jednog sedamnaestogodišnjeg Vodičanina. Taj mladi poeta zove se Vedran. Cotov.

Na idućoj fotografiji ima puno male dice koja su u nekom od vodiških poja. Na izletu. Sa sestrom Klarom. Među dicom su i Hrvoje Strikoman i Krste Tabula.

Rizk Casino Bonus

Došli smo i do zadnje u nizu. Fotografija je u pitanju. Snimljena je na planini iznad Omiša. Prije dvi godine i dva tjedna. Na njoj je vodiški piketaš. Do prije dva miseca nisam ni zna da je volija planine.

Sutra je točno dvi godine. Da je Selo zašutilo. Od tuge.  Planinar sa te fotografije „ispenja“ je Život i otiša u Vječnost.  Planinar piketaš sa te fotografije je naš Gušte.

Kroz prozor knjižnice vidin Katicu Strikoman. Krpinovu nevistu. Šeta plažom sa svojim bilim pasom. Katica živi u Rocinoj ulici. Ulici koju je život dobro isfriža zadnji godin. Rocina ulica zauvik će pamtiti dvi ijade i sedmu i dvi ijade i dvadesetu.



Veliki sam „navijač“ ljudi koji  trpe posebno veliku bol. Bol za onima koji su tribali puno više poživiti. Roditeljska bol  zasigurno je ponajveća. I zato „navijam“ za Cvitu, Guštu, Katicu, Ivicu, Jasminku, Mirka, Branku, Ivicu,  Anitu, Anu, Josu, Vedranu, pa još jednog Ivicu,… Navijam i za Šimu Vučka koji je nadživija svoje sinove Hermeligilda i Marka. Sestre Katarinu i Miru koje su ostale bez brata Ante. Nisam se preko našega portala posebno oprostija sa Antom Pelajićem i Markom Surlom. A tija sam. Zato ih spominjem ovom zgodom. I oni su bili sveprisutni u našemu Selu. Fale nam. Fale i moru kojega su toliko volili. I našoj rivi.  I vodiškim kafićima.

Pitat će se turisti ovoga lita di je starica koja je sidila na klupi između Burina i Barbinovoga kantuna. Kate Španjina najradije fotografira labudove, jugo i zalaske. Lipe su to slike, ali jedna koju je nedavno „okinula“ meni je puno lipša i draža. To je fotografija na kojoj je Karmela Roca. Krmela Čokina. Fotografija je crno-bila. Kate ju je uvatila dok stoji pored svoje klupe. Naslonjena na zid. Predlažem da tu fotografiju trajno izložimo baš tamo di je i snimljena. Ne bi ima ništa protiv ni da neki kipar isklesa Krmelu i njenu klupu. Zagreb ima Matoša, a mi bi imali Krmelu. Nije pisala pisme, ali spomen zaslužuju i osobe poput nje koja se u svom radnom  viku družila s motikom i lašunom. Puno toga što danas rade rovokopači nekad su ručno odrađivali ljudi poput Krmele. I moje matere Imelde Rocine.

U ovo preduskrsno vrime izražavam nadu i ufanje da život ne prestaje smrću.

Završetak ovog teksta „prepuštam“ Vedranu i jednoj njegovoj pismi…

 

Vaša reakcija na članak
Poslijednja izmjena dana Srijeda, 06 Travanj 2022 00:12
djelomob1.jpg