Rujan 16, 2021 1727

Željko Bandl: moja priča iz rujna 1991.

Željko Bandl - Valeš na osmatračnici u Zečevu Željko Bandl - Valeš na osmatračnici u Zečevu
Ocjeni sadržaj
(11 glasova)

Donosimo vam prisjećanje Željka Bandla-Valeša na rujan 1991. godine. Željko je u to vrijeme živio u Vodicama. Sudjelovao je kao snimatelj u radu Televizije Vodice, a stariji ga sigurno znaju i kao nekadašnjeg suvlasnika „SUN-fota“. Sudionik je Domovinskog rata. Željko danas živi u rodnom Zagrebu, a zaposlen je u kazalištu KNAP sa kojim redovito dolazi i u „svoje“ Vodice  na Susrete kazališnih amatera Hrvatske.

OBADVA

....  Ja više ne mogu!

„Banijska praskozorja“ na TV, domoljubne pjesme, Lederer ubijen, masakr u Borovu selu, tuku po Vukovaru i ostalim gradovima, kolju po selima, naši se vraćaju u prljavim uniformama iz Šibenskog zaleđa, mali Sudac je ranjen, Eugena su  noćas odveli na Žirje, neki četnici su uhvaćeni u Skradinu, po cijeloj Hrvatskoj samo sranja.... sramota me izaći u selo, sjedim u našoj praznoj videoteci, po kafićima tmurna atmosfera, neki ljudi odlaze, odvoze žene i djecu...

 

-  „Meri (moja supruga), ja više ovako ne mogu, idem se prijavit u Olimpiju...“

-  “Ti nisi normalan! Jel' ti je jasno da imaš jednogodišnjeg sina !!!“

-  „Naravno da mi je  jasno!  Idem, jer ću inaće popizdit! Osjećam se ko beskorisno govno !“

Šime (moj punac) mi veli: „Sunce moje, (uvijek me je tako zvao) čuvaj se...“

Meri  brzinom munje zove moje  u Zagreb, u nadi da će me možda oni odgovorit . Slijedi serija telefonskih hot line poziva . Slušalica mi se u ruci brzo orosila od njihovih suza:

-mama Nela:  „obuci se toplo i molim te , čuvaj se“
- najstarija sestra Snježana;  „šmrccmoljljljljmmmcm“,
- srednja sestra Ljiljana ;  „bedak jedan,  nikam se ne guraj ak baš ne moraš!“,
- najmlađa sestra Mima ; „kaj baš moraš?“

Moram.

Odoh u Selo, kod Olega. Uz piće mu velim  što sam naumio, pomalo sretan i prilično uzbuđen. Ubrzo na poljani  sretnem Ivicu (Bilana):

- „Ivica, ja odoh u Olimpiju!“
- „Na televiziju?“
- „Ne. Idem se prijavit' u Gardu“

Ivica je kao i obično, bio vrlo kratak:
- „Aha dobro. Idem i ja s tobom...“
- „Ok, idem doma na ručak, nađemo se u hotelu za jedan sat.“
- Skoknuli smo do ACY marine da bi se oprostili sa Sanjom (Radin-Mačukat). Kroz suze nam je rekla:“Ma, nisam ni sumnjala da ćete se sami javiti. Čuvajte se!“

15h u hotelu Olimpija, Ivica je točan. Kod kuće se nisam nešto posebno opraštao, jer sam računao da se idem samo prijaviti i kasnije doma čekati poziv. Tako je barem do tada bilo.

Sunce se sve češće skriva iza pokojeg oblaka, puše lagani vjetrić. Čekamo da se napune klupe nakaroseriji Tamića koji će nas odvesti u Mandalinu u Šibeniku. Tamo se vrše prijave u šibensku 113. Brigadu.

Datum je 16.09.1991. Četiri sata popodne.

Tamić se ubrzo napunio i kreće put Šibenika. Pod ceradom vlada tišina, svatko je utonuo u svoje misli. Počela je padati lagana kišica i pojavila se duga koja je zavšavala negdje naudaljenim otocima. Netko je dobacio:

-  „Ovo nije dobar znak“

I nije bio ...

Vojarna u Mandalini, poprilična je gužva, čekaju svi na prijavu. Tek sad primjećujem da je Ivica ponio svoju kameru:

- „Koji će ti vrag kamera?“ pitam ga.
- „Ne znam“ rječit je Ivica.

Dolazim na red, mladiću za niskim stolom dajem osobnu.

- „gdje ste vi prijavljeni ?“
- „pa u Zagrebu, lijepo vam piše..“
- „Jebiga, ne možemo vas primiti“
- „zašto ?“
- „zato jer vam je ratni raspored u Zagrebu“
- „ne zanima me, samo ti mene prijavi ! Ja živim ovdje, tu mi je kuča,  dijete, žena, prijatelji, posao...“
- „ok, upisat ću vas, ali na vašu odgovornost. Ako vas mobiliziraju u Zagrebu, oni imaju prednost....
- „Baš me briga ... samo ti mene upiši...“

Na ove moje zadnje riječi oglasile su se šibenske sirene za uzbunu. Brzo su nas strpali u kamione i odvezli u šumu pokraj neke škole u mjestu Danilo (Gornje ili Donje, nemam pojima). Tamo su nam rekli da čekamo do daljnjeg. Iz daljine, iz pravca Šibenika, čule su se detonacije kakve do sada nisam čuo ni u filmovima. Neko nam je javio da su četnici i onaj kreten Mladić okupirali šibenski most i da su u tijeku teške borbe. Grad se bombardira sa mora, kopna i zraka i nema povratka u Vodice dok se most ne oslobodi. Koje sranje, mislim si. Meri je za večeru, planirala hobotnicu sa kumpirima a ja joj ne mogu ni javiti da ću vrlo vjerojatno zakasniti ! Pravo sranje do neba ! Do neba koje je bivalo sve tamnije od šibenskih požara.

Uz zvukove detonacija u daljini, prespavali smo u školi uz nekoliko konzervi suhog obroka , bez uniformi i oružja. Preko radio stanice smo slušali razvoj situacije na mostu, nekoliko tenkova je krenulo prema Vodicama.... ima i žrtava

Ponovo nas trpaju u kamione i voze u pravcu Primoštena. Naši su noćas zauzeli obalnu bateriju Zečevo i treba ju što prije popuniti sa svim potrebnim posadama i ljudstvom.Tamo ćemo vjerojatno dobiti oružje i uniforme. Vozimo se po seoskim planinskim putevima.Stižemo u sumrak i pri iskrcaju nas upozoravaju da ne idemo u spavaonice, neki kreveti su minirani, bolje da prenoćimo na otvorenom, bez previše nepotrebnog kretanja.Struje i svijetlanije bilo, vidjele su se samo rijetke trepereće baterijske svjetiljke.

Netko je glasno progunđao:

-  „Kakvo je ovo sranje? Gdje ste nas to doveli? Gdje je oružje, hrana?“

Izmraka se javio jedan mekani glas sa čudnim akcentom:

- „Vojniče, budi strpljiv i ne prigovaraj!!“

Vlasnik tog glasa je bio Rahim Ademi (ne pamtim koji je čin tada imao), koji je vodio akciju zauzimanja ove obalne baterije.

- „Molim vas da se strpite do jutra, dok se ne organiziramo!“

Jutro je donijelo maglu uz vlažnu bol u leđima, uz neprekidne detonacije iz pravca Šibenika. Uz Ademija je kaskao nekakav umorni ili mamurni JNA oficir po imenu Perajić. Za njega se govorilo da je jedan od vrsnih topnika, u što sam se ubrzo uvjerio u nekoliko njegovih djelovanja po zbunjenim JNA brodovima. Njega sam gotovo svakodnevno viđao kako se odmara u 20 metarskim dubinskim skladištima za topovsku municiju.Za takva skladišta do tada nisam ni sanjao da postoje. Bili su to beskonačni serpentinasti hodnici po kojima su se vozile tone topovskih granata svih kalibara.

Prvi dan smo, cijeli dan, do sumraka,“ hranili“ našu impozantnu obalnu bateriju sa potrebnim količinama granata i polako se „organizirali“. Još uvijek se nitko nije usudio spavati u spavaonicama. Oružja i uniformi nije bilo, stizali su nam , prefarbana u maskirne boje JNA oprema i šljemovi , hrana i kolači iz Primoštena. Jednu pušku M48 smo mijenjali nas trojica, po smjenama. Za koji dan smo imali priliku spustiti se u Primošten i kod dobrih ljudi se oprati, pojesti nešto i telefonom se javiti svojima. Prvo sam okrenuo broj u Vodicama. Javio se Šime, iskreno sretan što me čuje. Veli mi da je Meri, već kod prvih bombardiranja Vodica, pokupila Robija i nešto stvari i sa našim starim R4 otišla u Zagreb. Tad mi je pao ogroman kamen sa srca. U Zagrebu mi se javila automatska sekretarica jer sam nazvao u vrijeme jedne od mnogih zračnih uzbuna , pa su moji tog trenutka bili u skloništu. Kasnije ih je obradovao moj glas sa porukom da sam živ i zdrav.

Prvih nekoliko dana, po vojarni su se smucali neki nepoznati tipovi u novim maskirnim uniformama bez znakovlja i sa prilično modernim naoružanjem. Tad sam po prvi puta vidio čudnog lika zvanog Falcon, mislim da mu je pravo prezime bilo Jeren, ili nešto slično. Po mom mišljenju radilo se o avanturistinaprasite naravi i prilično bahatog ponašanja. (Kasnije nas je ratna priča spajala po nekoliko puta, na raznim mjestima, da bi na kraju postali skoro prijatelji.) Falcon i njegova ekipa su noćas (kao) zauzeli ovu bateriju (kasnije se uspostavilo da se baterija sama predala, bez ispaljenog metka, zahvaljujući isključivo odličnim pregovorima Ademija...)

Rahim Ademi je bio poseban lik, jedva je čekao da poćne vatreno djelovati po njihovim brodovima, čiji zapovjednici očito još nisu imali pojima da je baterija u našim rukama. U tim trenucima znao je veselo govoriti:

- „Vi samo punite i nišanite, a ja ću da potežem kanapće !“

Tako je i bilo. Već kod prvih topovskih djelovanja, iskreno sam požalio i shvatio zašto je Perajić gluh ko top. Ako se kod djelovanja bilo kojeg takvog topa nalazite na krivom mjestu, njegova detonacija vam preokrene utrobu, sterilizira vas za uvijek i baci vas nekoliko metara na stranu. Znači da sam molio Boga da se što manje JNA brodova, u to vrijeme, smuca po primoštenskom arhipelagu, koliko god sam se radovao svakom njihovom uništenju ili potapanju.

No, ipak su se smucali jer su morali djelovati po Šibeniku „braneći“ šibenski most.

Dakle , Ademi je tada imao svoju vatrenu feštu a i Perajić se vidljivo zabavljao, (siguran sam da je bio na nekim sedativima...).

„Šibenik“ nas je pitao da li bi mogli pomoći bateriji sa Žirja ( „Hrvatska“), gađajući iz naših dalekometnih topova Mladićeve četnike na mostu. Na žalost, sa fiksiranim topovima to nije bilo moguče učiniti, zbog njihovog ograničenog radijusa djelovanja, ali je Ademi odvukao samohodne i pokretne topove, postavio ih gdje treba i uspješno djelovao po neprijatelju, pazeći da ne pogodi i sruši sam most.

JNA i četnici su konačno shvatili da se obalna baterija na Zećevu vjerojatno odmetnula. Poslali su avione, prvo jedan Mig 29, koji je iznad nas izveo jedan dvostruki luping i dobro nam smrznuo krv u žilama.

Nekako smo se organizirali, bez oružja, protuavionci su dobili svoje alate i pozicionirali se gdje im je bilo rečenio ili gdje su mislili da je to korisno.

Tog dečka sa Srime sam upoznao još u Danilu. Intelektualni tip,ugodnog izgleda, blage naravi, prilično obrazovan... Izgubljen u općem ratnom metežu uspio se dokopati svojeg Stingera i svoje pozicije, negdje dolje u kamenjaru, prema moru.

Mi ostali smo improvizirali u trapericama i crnim majicama...

Mene su postavili za osmatrača dojavljivača !

Ha ha....Mene! Sa govornom manom!!!

Mene, sa problemom izgovora svih samoglasnika ! Pogotovo pod adrenalinom !

Svih pet ; a, e, i, o ,u !!!

Glavni zadatak mi je bio da osmatram i javljam eventualni dolazak aviona sa bilo koje strane!

O meni je ovisilo djelovanje naše obalne protuzračne obrane !!!

A riječ „avion“ počinje sa samoglasnikom A !!

Znači, dok ja izgovorim riječ „Avion“ taj isti obavi svoj posao i mirno se vrati na ručak u Batajnicu ili Bihać !

Nema veze,kao što rekoh, improvizirali smo.... Nismo ni imali drugog izbora.

Dolazak ona dva Jasterba sam vidio, ali nisam stigao nikoga obavjestiti......

Nisam ni trebao... Srimar je bio spreman...

A Ivica je uključio svoju kameru....

... i ostalo je povijest.

Željko Bandl Valeš

 

Poslijednja izmjena dana Četvrtak, 16 Rujan 2021 13:25
djelomob1.jpg