Lipanj 02, 2021 1313

Oprostili smo se od Borisa Roce, zagrebačkog slikara vodiških korijena

Ocjeni sadržaj
(10 glasova)

Ne znam kako na vas djeluje pisma „O, more duboko“, ali za sebe mogu reći da je obožavam. Danas sam je sluša na Pudarici. Vodiškom groblju.   Pivali su je Bunari. Točno u podne. Pivali su Bunari  i jučer popodne. A  jučer je konačno  zasvirala i Vodiška glazba. I to  pismu koju naši glazbari nikad prije nisu svirali na nečijem posljednjem ispraćaju. Pudaricom je odzvanjala Hajdukova himna „Bili su bili, vrhovi planina“. Mladi torcidaši upalili su u tim trenucima bengalke i bilo je baš emotivno. I lipo. Ako se za nečiji sprovod uopće smi reći da bija lip. Znam da bi Peko, a o njegovom ispraćaju je  rič, bija sritan činjenicom da nam se svidilo kako ga je on osmislija i izrežira. Unaprid. Bog mu je da dovoljno vrimena da to može učiniti unaprid.

Poete u pravilu nisu komplicirani ljudi. Osebujni su, ali ne i komplicirani. Upravo takav bija je Peko, a vrlo sličan njemu po svojoj jednostavnosti bija je i Boris Roca. Zagrebački slikar vodiških korijena. Sa kojim smo se opraštali danas.  Kao što rekoh, bilo je podne, a sunce nam je davalo do znanja da smo zakoračili u lipanj. Jučer mi je mlađahni Borisov unuk Jure, najzabavniji konobar kojeg poznam, reka da se njegov dida rodija u podne i da je želija da se sa njim oprostimo baš u tu uru. Taj podatak je u svom govoru ponovija i Neven Srdarev, opraštajući se od Borisa u ime Likovne udruge „More“.

Evo još nekih crtica iz Borisova života koje smo saznali iz Nevenova govora. Rođen je u travnju 1935. godine, u obitelji majke Ivanke, rođene Juričev-Barbin, i oca Ante, priznatog i nagrađivanog umjetnika.  Fotografa o kojem je Tončika Cukrov napisala i uredila lijepu monografiju.  Drugi svjetski rat napisa je svakakve romane, a u slučaju Borisa Roce odlazak u izbjeglički kamp u El Shattu. Nakon rata s obitelji seli u Zagreb. Odlučuje poći očevim stopama i upisuje Školu primijenjene umjetnosti, smjerovi  grafika i slikarstvo. 

Cili život bija je predan i posvećen umjetnosti. Njegove grafike i slike, palete pune pastelnih tonova i sjaja dalmatinskog krajolika odišu mirisima lavande i smilja, suncem ožeženom zemljom i o hridi raspršenom morskom soli. U Borisovim slikama uvik se mogla iščitati žudnja i strast za rodnim Vodicama i Dalmacijom.

U prizmi njegove estetike bila je i briga za vizualni identitet Vodica, pa tako Grad Vodce njegovom zaslugom dobiva osnovu i konture svog prvog grba.

Iako je prvotno, kao i Peko, bija likovnjak, on kao slikar, a Peko kao stolar – umjetnik u drvu, obojica su bili i vrsni pjesnici. Boris je svoje stihove ukoričija u knjizi „Dalmacijo, rođena u drači“. Književnik Šime Storić za njega je napisa da „boluje od neizlječive nostalgije i stalno se pita kako su otac i mater, je li koza još živa i ko će porizati maslinu i smokvu“.

Neke Borisove pisme su i uglazbljene. Za to su zaslužni maestro Boris Jakovljević i Ive Cukrov-Potka.

Bija je vrlo aktivan i u Zavičajnom društvu Vodičana, a utočište je uvik moga pronaći u krugu svoje obitelji. U braku sa prvom suprugom Slavicom Lakoš dobio je kćeri Sonet i Jadranu te troje unučadi: Dijanu, Nikolinu i već spomenutog Juru.

Posljednje 43 godine proveja je u više nego skladnom braku sa svojom drugom suprugom Davorkom Pinčić. Nakon sprovoda, gospođa Davorka, inače Riječanka, više puta mi je rekla kako su njoj Vodice „najljepše mjesto na svijetu“ i poručila svim Vodičanima „da su uistinu sretni što baš tu žive“.

Nije upitno da je Boris svoju veliku ljubav prema Vodicama prenija i na gospođu Davorku. Iako je živija u Zagrebu, i Borisovim venama, poput Pekinih, kolale  su Vodice.

To je i bija razlog što je svoju retrospektivnu izložbu, povodom osamdesetog rođendana, a bilo je to 2015. godine, priredija baš u Vodicama, u našoj knjižnici. Tad sam ga  upozna i svatija ono što sam napisa na početku teksta. Iako osebujan, Boris Roca bija je izuzetno jednostavan i nadasve obziran čovik.

S obzirom da je poput Peke i on osmislija kako će izgledati njegov oproštaj sa nama i naš sa njime, a u paketu sa time iša je i odabir pisama, moram reći da je izabra baš one koje su po mome guštu. Jer, nema lipših dalmatinskih pisama od one već spomenute „O, more duboko“ i kasnije otpivanih „Ribari smo sa Jadrana“ i „Ribar plete mrižu svoju“. Pogotovo, kad ih izvode naši Bunari.

Kad mi se na sprovodima plače i kad me neka pisma ili nečija izgovorena rič gane,  najradije pogled usmjerim na pudaričke čemprese. Jučer i danas gotovo stalno  gleda sam prema njima.

Adio Peko, adio Borise! Fala vam obojici za ljubav koju ste iskazivali prema Selu. Našemu Selu.

Poslijednja izmjena dana Srijeda, 02 Lipanj 2021 18:32
djelomob1.jpg