-    Tu je moja je majka sa svojim suprugom počela početkom 2000. godine graditi kuću. Željela je mirovinu, zasluženu u Njemačkoj, provoditi uz more. Nažalost, gospodin je iznenada preminuo. Majka je odlučila da se kuća „podigne pod krov“ i da svako dijete, od nas četvero, sebi dovrši po jedan stan. 

Kako nisu odrastali zajedno, taj prostor nije samo fizička nego, daleko više, simbolička činjenica. U isto vrijeme, njeni staratelji, imali su dobrog prijatelja u Vodicama. 

-    Sjećam se da su se Vodice često spominjale u mom ranom djetinjstvu. Nedavno sam, spremajući tetinu kuću (kuću u kojoj sam odrasla) u Đurđenovcu (Slavonija) naišla na brojne razglednice starih Vodica koje njima, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, šalje taj prijatelj. Vjerojatno ga se neki stariji mještani sjećaju. Ne znam ništa o njemu, samo da se potpisivao kao Ćaso i da je tetin suprug, moj tetak Milan, govorio da Ćaso radi u ljekarni. 

Vodička veza, šarm i ljudi

No, da i njenoj kćeri Magdaleni i njoj nije lijepo ne bi svake godine dolazile po dva mjeseca u naš grad. I to već trinaest godina.

-    Često se i sama pitam u čemu leži šarm Vodica. Zasigurno u odnosu prema životu. To najbolje potvrđuju mladi ljudi koji  tako rado dolaze u Vodice. A ja sam vam u godinama kad volim da „štimaju“ ove komunalne stvari; da je čisto, osvijetljeno, cvjetno… A to u Vodicama nalazim.

Njeni prvi susjedi su stara vodička obitelj, čiji potomci žive u Zagrebu, upravo su joj susjedi i u Zagrebu. Naime, žive u istoj ulici, nekoliko zgrada dalje. 

-    Zanimljivo je da smo se upoznali u Vodicama. Draga susjeda mi je i jedna gospođa iz Bosne, iz Brčkog, grada u koji sam često odlazila kao djevojčica, grada u kojem je živio moj najstariji stric. Svi su jako srdačni; od gospođa na tržnici, u ljekarni, da ne govorim o zaposlenicima u knjižnici. 

Vodice kao inspiracija

-    Kad smo nedavno bili u Pragu, moja je kći Magdalena primijetila kako na zgradama često stoje pločice na kojima piše tko je u toj kući ljetovao, tko je tu napisao neki roman, priču. I onda se ona počela zafrkavati da će jednog dana tako stajati i na kući u Vodicama. Ne misli ona da će to biti tako, u našoj se kulturi ne vodi  računa ni gdje je Andrić živio u Zagrebu… 

Htjela joj je prigovoriti što ljeti više pišem nego što ide na „Kristinu“. 

-    Jer, istina je, samo ljeti pišem, onda kad imam - kako bih to najslikovitije rekla - malo više „vremena u komadu“. U Vodicama sam završila i svoju, za mene najvažniju knjigu, naslovljenu „Tko se boji lika još“, i „Knjigu od žena, muškaraca, gradova i rastanaka“, te „I na početku i na kraju bijaše kava“. 

No, ono što je najvažnije, svoja tri romana za djecu vezala je uz Vodice; prvi manje, drugi više, a treći „Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom“ smjestila je na otok Prvić u prostore kuće don Bože i uz Memorijalni centar. 

-    Kako je ta knjiga bila odabrana prošle godine za natjecanje u čitanju bila sam gošća na državnoj razini, i vidjela sam kako su osnovnoškolci izrađivali plakate o Prviću i tom centru. Kad sam o tom romanu govorila u Školskom programu Hrvatske televizije, djeca su pokazala što su, uz čitanje romana, naučila o Prviću. Morali su znati i naziv broda, mjesto koje je Prviću najbliže i puno toga o Faustu Vrančiću.

Kad dobije na lotu i o našoj knjižnici 

-    Osjećam da je pisac dužan vratiti prostoru u kojem mu je lijepo. Tako sam nastojala, i željela, romanima vratiti dug i Vodicama i meni najljepšem otoku na svijetu.  Vjerujem da se ta moja zahvalnost prepoznaje. I kad dobijem na lotu, kupit ću se kamenu kućicu u Šepurinama.  S plavim škurama.

Što se tiče knjižnica, u njih ne odlazi toliko da bih posuđivala knjige. Iako, čest je gost upravo ove vodičke.

-    Mi smo i svoj vodički  stan opremili pristojnom bibliotekom. Pogledala sam naslove vaše knjižnice. Vidim da je lijepo popraćena suvremena književnost i da je prostor knjižnice otvoren za brojna događanja. Ona je središte kulturnog života. I mora biti. 

Sugerira da iskoristimo činjenicu i da su iz Vodica i Dalibor Cvitan i Ivo Brešan. 

-    Morali bi tu biti i Dani Dalibora Cvitana i Dani Ive Brešana, uz neke simpozije, književne susrete, možda i nagradu. Toliko se govori o vezama turizma i kulture. Pogledajte samo što je grad  Ozalj napravio uspostavljanjem nagrade za najljepšu ljubavnu kratku priču, koristeći činjenicu da je u tom Ozlju živo Petar Zrinski koji je noć prije smaknuća napisao ljubavno pismo svojoj ljubljenoj Katarini.     

Uz Julijanu Matanović, u Vodicama ljetuje i Sanja Polak čije su knjige također nastale u Vodicama. Također, povezuje ih i to da objavljuju kod istog nakladnika. 
-    Upravo sam, nakon Vodica gdje sam knjigu i završila, predala u tisak „Knjigu o Fabriju“. Voditeljica vaše knjižnice i bibliotekari pomogli su mi pri samom finišu, u trenutku kad sam trebala provjeravati citiranu građu, istaknula je Matanović.

Na kraju knjige i stoji podatak da je knjiga završena u Vodicama, u kolovozu, 2019. To je i zahvala gradu, knjižnici, ali i podatak za njeno dijete koje, za razliku od njezinih vršnjaka, misli da su pisci važni i ljudi.