Dan kada se na kninskoj tvrđavi zavijorila hrvatska zastava

5. kolovoza u 9.43 sata zajedno sa svojim suborcima iz 7. gardijske brigade Mario Bilać ušao je u Knin.

Ulazak se simbolički smatra završetkom rata, a na kninskoj tvrđavi toga dana izvješen je 20-metarski hrvatski stijeg. Donosimo svjedočanstvo Vodičanina Bilaća koji je zajedno sa svojim suborcima i prijateljima, Eduardom Baltićem i Jasminom Hadžićem povijesnog dana skinuo neprijateljsku zastavu. 

Mario Bilać još je kao maloljetnik uzeo pušku u ruke. 

Četiri godine poslije zajedno za svojim suborcima  i prijateljima iz 7. gardijske brigade Pume ušao je u Knin. 

5. kolovoza 1995. godine je pala SAO Krajina i od tog dana se u Hrvatskoj slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Te noći pripadnici 7. gardijske brigade krenuli su iz Bosanskog Grahova prema Kninu.
Mario Bilać, Vodičanin, otac četvero djece, tada je imao nepunih 19 godina. 

-    Na prvi snažniji otpor naišli smo na vojnom poligonu Crvena zemlja koji se nalazi nadomak Knina. Hodali smo rubom šume u koloni jedan iza drugoga kada je započela pucnjava. Bilo je mrtvih i ranjenih s obje strane i ishod se nije znao, ali smo na koncu neprijatelja uspjeli stjerati u bunkere. Kada smo došli na kružni tok u Kninu pok. general Korade izabrao je Jasmina Hadžića, Edvarda Baltića, pokojnog Ivicu Novoselca i mene da idemo na kninsku tvrđavu. Putem smo sreli još trojicu iz voda i zajedno smo nastavili pješačiti. Trojicu koje smo sreli general je ostavio da čuvaju prilaz. S nama su još bili Božena Šimek Šuplika i satnik Branko Žeželj – prisjeća se Bilać.

Bilo je negdje oko devet sati ujutro kada su koračali prema tvrđavi. Sporadična pucnjava čula se sa svih strana, dok su u daljini odzvanjali zvuci granata. 

-    Kada smo se popeli na tvrđavu našli smo neprijateljsku zastavu obješenu na 4-metarskom jarbolu. Bila je vezana lokotom i cijela zapetljana, tako da je trebalo vremena da ju otpetljamo i skinemo. Hadžić, Baltić i ja smo se naizmjence penjali i pokušavali ju otpetljati. General Korade nas je požurivao i morali smo biti brzi jer nas je u svakom trenutku mogao sustići metak ili granata – priča nam.

Nakon otprilike pola sata otpetljavanja, neprijateljska zastava bila im je pod nogama. Čim prije trebalo je izvjesiti hrvatsku zastavu i pok. general Korade je poslao Hadžića da otiđe po nju.  

-    20-metarski hrvatski stijeg kojeg je Hadžić ubrzo donio, zbog zapetljanog lanca nismo mogli dignuti na jarbol pa smo ga rastegnuli niz zidine tvrđave – prisjeća se.
20 metara bijelog platna rastegnutnog preko kninske tvrđave značilo je samo jedno. Pobjeda. 

-    Dok smo bili na tvrđavi došao je general Rahim Ademi. Kasnije su donesene druge dvije zastave, koje su podignute kada smo mi, koji smo prvi došli na tvrđavu, već bili daleko od Knina. Na granici s BiH-om -  kaže Bilać.

Po naredbi generala trebali su ostati na tvrđavi i pričekati dok ne dođe pok. predsjednik države s izaslanicima, ali se Bilać zajedno s Hadžićem oglušio na zapovijed i otprilike sat nakon spuštanja neprijateljske zastave samovoljno napustio tvrđavu.

-    Saznali smo da su naši suborci napadnuti. Premda smo bili umorni i ispaćeni znali smo da im trebamo priskočiti u pomoć. Svojevoljno smo napustili tvrđavu i krenuli u selo Vrbnik pokraj Knina. Oglušili smo se na zapovijed generala i zbog napuštanja tvrđave bili sankcionirani - nastavlja.

Jer srce je kucalo za svoje suborce. 

Srce je kucalo za Hrvatsku. 

Za vrijeme dok je kao maloljetnik sudjelovao u ratu Bilaću nije priznato sudjelovanje. 

Ni danas nema nikakvih povlastica od rata niti ih je tražio. 

-    Nikakve povlastice od rata nemam. U rat sam otišao jer sam to želio i znam svoje razloge. Kao 16-godišnjak priključio sam se 15. domobranskoj pukovniji i dvije godine sam proveo na bojištu oko Gaćeleza, Dragišića i ostalih sela u zaleđu Vodica. S 18 godina sam odslužio vojni rok, a četiri mjeseca nakon toga postao sam profesionalni vojnik u 7. gardijskoj brigadi Pume. Borio sam se od Dinare pa sve do Mrkonjić Grada gdje je bio moj posljednji vatreni okršaj – priča nam. 
I da mora opet bi.

- Za svoju dicu i za pošteni narod – zaključuje.