Šime Višnjić: "Evala, učitelji moji!"

Dvi ijade i druge godine, godine na svitu, sve je tribalo biti na botune, turistov je tribalo biti na izvoz, a Hajduk je triba postati svjetski šampion.

Tako je puno prije piva Oliver. Botuni su zaživili i prije, masovni turizam je stalno u điru, a na šampionskog Hajduka ćemo još (samo) malo pričekati.

Te iste dvi ijade i druge, u dalekom Montrealu, jednom je Vodičaninu, u naletu nostalgije, došlo da napiše koju rič o svojim učiteljima. Iz osnovne škole. U tom momentu taj naš Vodičanin ima je Isusove godine.

U Kanadi je do tada živija desetak godin. Radi se o Šimi. Višnjiću. U Montreal je doša sa svojom ženom Sanjom. Rocinom. Najstarijom kćeri Slobodana Mulacova.

U dolasku u Kanadu pri ruci in je bija Mate Poljičak. Liječnik. Kirurg. Koji je umra prije nekoliko godin. Sanja i Šime su i dalje u Kanadi. Nekadašnji članovi Vodičke glazbe skupili su tamo cilih tridesetak godin.

Trenutno su u Vodicama. Sutra se vraćaju natrag. Oni i njihovo dvoje dice. Imaju kćer i sina. Iako je od dvi ijade i druge prošlo dvadeset i dvi godine, Šime još uvik ima tekst koji je tada napisa. O osnovnoj školi i svojim učiteljima i učiteljicama. Njegova je želja da ga objavimo na portalu Info Vodice. Može, Šime! Evo, objavljujemo ga u cijelosti. Od riči do riči. Tebi, Sanji i dici želimo sritan put do Kanade. Vidimo se iduće lito!

EVALA, UČITELJI MOJI!

Kako se samo lipo sititi svih Vas, nakon svih ovi ludi godin šta su iza nas !!!
Vrime prolazi – leti, side kose dolaze ali sjećanja ostaju. 

Eto tako, neki mi je dan pod ruku pala SVJEDODŽBA iz Osnovne Škole, potpisana davne 1984 godine koja mi je vratila sjaćanja na lipe godine moga ditinjstva. S tom svjedodžbom Vi ste mi odali priznanje za uloženi trud pa bi se ja sada  i Vama zafalija. Nezan, izgleda da je čoviku uvik teže napisati na komad papira riči šta drži u sebi nego ih izgovoriti – možda je to razlog zbog čega to nisan prije učinija. Evo i ovo pismo pišen već po treći put, možda su to emocije ili samo nervoza prid put.

Šime Višnjić i prof. Šime Lovrić

Pa da počnen redon: 

Šćavina Tomica – moja prva razrednica, s kojom san proveja 4 prve godine osnovne škole znala je odma čim me je vidila da će biti nešto od mene. Nije to krila nego mi je s ljubavlju  iz godine u godinu to potvrđivala. Najdraži predmet, meni i ostalin sigurno je bija tjelesni a ja san često puta bija kurir koji je nosija najradosniju vist u A razred kod učiteljice Vanje (valjda su me zato i A-ši toliko obožavali).
Tomice, FALA za sve!

A onda je tribalo ići dalje u 5-i razred. Razdvojiti se od svoji tek stečeni prijatelja s kojima smo dilili školske sate, radosti - za dobivene petice i tugu - za aševe.

Mene je dopa, onda se govorilo, strogi učitelj i razrednik moj imenjak, šjor Šime Lovrić. U sebi san mislija, «pa nije valjda da je sve tako crno? Ipak, imenjaci smo, valjda neće svaku malu grešku gledati». Uz to, bija je i moj učitelj iz matematike. Dva zeca s jednim metkom, nije moglo boje. Od svih sati provedenih zajedno s šjor Šimom u sićanju su mi sati provedeni na razrednoj nastavi, ili se reče: sat s razrednikom. Prvi 20 minuti svakog sata bila je muka tišina, svi pognute glave, poneki šapat u zadnjim klupama dok je razrednik lista dnevnik i gleda nove ocjene svakomu od nas. A onda bi na red došli izostanci i opravdanja za iste. Neki su već tada imali dobar smisao za humor koji nas je sve razveselija tako da smo opet bili oni isti, veseli dječaci i curice žejni smija i veseja. Ne bi čuli ni zvono za kraj nastave.

A da, skoro san zaboravija… nezaboravne izlete na kraju svake školske godine predvođeni šjor Šimom bili su meni, a virujen i ostalima, prepuni lipi uspomena na kojima smo otkrivali svoje pravo lice bezbrižnih i razigranih školaraca.

Šjor Šime, FALA ZA SVE pa čak i za poneku jedinicu iz matematike!

E pa kad smo već došli do 5-og, 6-og osnovne, broj učitelja se poveća u skladu s novim predmetima: šjor Slavko Bonifačić, šjor Andrija Šćavina, šjora Tatjana Roca, šjora Marija Paškov, šjora Rusmira Todorović, šjora Blažica Alfirev.

Šjor Slavko, i Vi ste mi u lipom sićanju ostali. Pogotovo sati tehničkog odgoja na kojima smo se dokazivali pritvarajući našu maštu u djela od šperploće i lipila. Uz to veliko FALA za prenijeto znanje iz FOTO-tehnike. Evo, ja danas, više nego ikad prije, koristin foto aparat i divin se kako lipe slike pravin a sve to zahvaljujući Vama. Ako se trevimo u Vodicama voga lita – volija bi i jednu partiju na balote s vama baciti . FALA za sve.

Šjor Andrija – Vas pamtin po mnogo čemu a najviše po šetnjama na Mrzancu u rano proliće dok smo još ka’ zečaići skakutali po obroncima i Orlovin Krugovima. Pamtin još i one lipe sate tjelesnog odgoja na kojima smo igrali nogomet i one kad smo se kupali na Tempu.  A one isprid stare škole??? A da … to nije bija tjelesni – to je bija kraj školske godine pa smo se od sriće i veseja u robi bacali u more. FALA šjor Andrija.

Ali sve to ne bi to bilo to da u obrazovnoj nastavi nije bilo i glazbenog odgoja kojeg nam je šjora Tatjana Roca s ljubavlju predavala. E taj san predmet najviše volija i trudija se ali ga nikad nisan uspija ocjenom osjajiti. Ma nije me tila petica za ništa na svitu. Pa se ja lipo i u zbor upisa, sve pisme napamet zna, ali uvik bi falija. Ali nije mi ža. 

Pisma mi je danas lik za dušu jer san daleko od svoji najdražih i u pismi nađen svoj mir. (Aj..da se pofalin malo.. piva san s Oliveron D. Matkom J., Grdovićem na feštama tu u Montrealu.)
U lipom sićanju su mi jednodnevni izlet u Split na «Malu Floramie» i na natjecanja zborova osnovnih škola. I još nešto. Šjora Tatjana je bila ta koja je otkrila u meni «Nadalinu» koju ja i danas rado pivan. Šjora Tatjana, veliko FALA.

E..a kad su vidili u školi da mojoj generaciji ide tako glatko s ocjenama, onda su nam dodali još obrazovnih predmeta : kemiju, fiziku, povijest… Zato se rado sitin šjore Marije, šjore Rusmire (e…mali moj šta ti znaš šta su nailonke !!) i šjore Blažice.

Šta reći na njihov uložen trud i muku koju su prošle s nama ? One su nam bile druge “mame” u školi samo šta mi, dica toga nismo bili svjesni. Sve smo gledali samo kroz ocjene ali naše “mame” znale su nam uliti povjerenje i na svakom koraku nas pohvaliti. Danas, znan i cijenim to jer su dica ka’ «šparoga» koja se savija. Ako je ne zaliješ  – usanuti će, zaliješ li je previše – uvenuti će. Šjore Marija, Rusmira i Blažica velika Vam FALA za sve.

E sad…vidin tu na listi učiteljica škole …i moju godinu – Marijanu Roca, baš lipo pa ću i tebe pozdraviti. Ko` zna .. možda ćeš baš ti jednoga dana biti mojoj dici uciteljica . Samo mi još uvik jedno nije jasno: Zašto nisi tila siditi s menon u klupi???

Ima sigurno još tu lipi uspomena provedeni u O.Š. Gušte Šprljan u tih 8 godina moga školovanja i siguran san da će mi se one jednog dana opet vratiti i sititi me na lipe dane mladosti moje. Nemojte mi zamiriti ako nekoga nisan spomenija.

Fala VAM od srca za sve šta ste mi dali, ulili mi povjerenje i ukazati na pravi put u život.

OD KOLIJEVKE  PA  DO  GROBA  –  NALJIPŠE  JE  ĐAČKO  DOBA !!!

p.s. Nadan se da mi Meri Juričev neće zamiriti na mome vodiškom dijalektu.

Šime Višnjić
Montreal, 19 lipnja 2002.