Pon08Sij2024

Napustija nas je šjor Boško Fržop

Gledan sliku jednog našeg poja. U Vitrenicama. U pozadini se nadvisija Okit. I Gospe od Karmela. Nikica Španjin stavija je tu sliku na internet. Voli on tamo otići. S pravom. Može kuća u kojoj živi biti i još bliže moru nego li je, ali srce ga vuče u Vitrenice. Previše je žujeva s ruk predaka otpalo u zemju koju Nikica tamo obrađuje. O prolivenom znoju da ne govorin. Glava navije za more i apartmane, a srce vuče prema poju. Jer, jedino u poju duša  može pronaći mir. Duša vodiškoga čovika. 

Gledan sliku jednog našeg poja. U Vitrenicama. U pozadini se nadvisija Okit. I Gospe od Karmela. Nikica Španjin stavija je tu sliku na internet. Voli on tamo otići. S pravom. Može kuća u kojoj živi biti i još bliže moru nego li je, ali srce ga vuče u Vitrenice. Previše je žujeva s ruk predaka otpalo u zemju koju Nikica tamo obrađuje. O prolivenom znoju da ne govorin. Glava navije za more i apartmane, a srce vuče prema poju. Jer, jedino u poju duša  može pronaći mir. Duša vodiškoga čovika. 

Boško Fržop obožava je obilaziti naša poja. I po stare dane.  Odrastanje u zemljoradničkoj obitelji učinilo je svoje. I da je završija još koji fakultet osim Arhitektonskog on bi se uvik vraća vodiškin vinogradima (maslinici su izbili u prvi plan u zadnje vrime). I pogotovo onome šta je iz nji stoljećima vađeno. Kamenu. Od kojeg bi se gradile bunje i suhozidi.  

Esteta koji se pronaša u građevini i arhitekturi uživa je i u umjetnosti suhog građenja od kamena. Pa je tu lipotu volija gledati i kroz objektiv svojih fotoaparata.

Boško je bija majstor fotografije. Iza njega je ostalo šezdesetak iljada fotografija. Sve je on to digitalizira. Pedantno. Drukčije i ne zna. Pa sad u njima možemo uživati.

Zasad je dio u Etnološkoj mapi Vodic Tonča Juričeva-Grgina. Bit će kroz neko vrime dostupne i ostale. I svima. Vridnost je to ogromna. Za naše Selo.

Osim obiteljskih, puno je tu fotografij koje dokumentiraju razvoj Vodic. U svakom pogledu. Zadnje vrime vidija san i kako je bilo kad je Selo dočekivalo Veljka Rogošića.  Pa kako je građena marina i proširivana riva. Zabilježija je šjor Boško i sprovode naših branitelja... Bija je vrsni dokumentarist. Umjetnik. 

Živija je za Vodice, obitelj i fotografiju. Kojom je zarazija i Šimu Strikomana. Selo se obojici odužilo Nagradama za životno djelo. Prečesto nismo svjesni koga imamo u “svojim redovima”.

Ne znan zašto su ga zvali Boško Krasni. Možda je to bija obiteljski nadimak.  Kako god, pasa mu je. 

Svoju obitelj zasnova je sa Ofelijom. Mogli su oni sa svojin diplomama dom graditi bilo di drugdi, ali ipak su se skrasili u Boškovim Vodicama. Isto vridi i za njihove sinove Gorana i Sašu. Dobri odnosi unutar obitelji bili su za Boška svetinja. 

U ratu san upozna Jadrana Kalu. Čovik je “lud” za bunjama. One su tema njegova doktorata. One su ga zbližile i s našim Boškom. Zajedno su “uzvisivali” suhozidnu umjetnost. Pa i kroz izložbe u bunjama.

Nedavno je Jadran u vodiškoj knjižnici predstavija “Vodič kroz suhozidnu baštinu”. Narušeno zdravje onemogućilo je Boška da dođe u Staru školu. Ipak je bija prisutan u njoj. Kroz fotografije koje su činile kulisu Jadranova predstavljanja Vodiča. Izvisit ćemo ih u knjižnici  i ovih dana. U spomen na čovika kojega smo izuzetno cijenili i sa kojim smo se uvik rado družili. 

Maloprije me je nazva don Franjo kako bi mi reka da je sprovod u sridu u 3 i po popodne. 

Vidimo se tamo. 

Samo, ko će sad onako meštarski fotoaparatom zabilježiti taj sprovod ?! Onako kako je to samo Boško zna.

Gospođi Ofeliji, sinovima Goranu i Saši, i svima ostalima iz obitelji Fržop, izražavam iskrenu sućut. U ime svih mještana Vodic. 

Živilo Selo!

TVOJA REAKCIJA NA ČLANAK
  • 33
  • 8
  • 1
  • 1
  • 37
  • 0