„E, oni su znali šta je facijon !“ – bio je komentar Ante Juričev-Žaknova kada je prije dva dana, nakon posudbe knjige, pogledao fotografije generacije Vodičana rođenih 1950. godine izložene u multimedijalnoj dvorani vodičke knjižnice. Za one koji ne znaju, „facijon“ je vodički naziv za zajednički rad mještana, u vodičkom slučaju to se najčešće odnosilo na uređivanje poljskih puteva. Znaju dobro naši stariji i koliko su bili složni i pri postavljenju električnih stupova, kopanju kanala za razne instalacije, gradnji Zadružnog doma, crkve na Okitu,…

Kako bi se što bolje ispoštovale važeće epidemiološke mjere, i srpanjska akcija darivanja krvi u Vodicama održana je u sportskoj dvorani osnovne škole. 

I lipanjska akcija darivanja krvi u Vodicama održana je u sportskoj dvorani osnovne škole. Nakon zdravstvene provjere 45 osoba (od 50 pristiglih) je uspjelo darovati krv, 13 žena i 32 muškarca. Među njima i Daniela Jabuka koja je danas imala „vatreno krštenje“. Bilo je teško ne primijetiti njenu veliku sreću i zadovoljstvo što je ušla u veliku svjetsku obitelj ljudi koji ovakvim činom nesebično pomažu drugim, u većini slučajeva njima sasvim nepoznatim osobama.

Čak 73 osobe odazvale su se pozivu na akciju koja je zbog potrebe za što većim prostorom ponovno održana u sportskoj dvorani vodičke osnovne škole, a njih 61 je nakon zdravstvenog pregleda, uključujući i mjerenje temperature, uspjelo darovati krv. Među njima je 15 žena i  46 muškaraca. Veseli i podatak da se pozivu na akciju odazvao veliki broj mladih, među kojima i Josip Lovrić koji je imao prvo darivanje. 

Tamo negdi iza rata gleda san u Zagrebu rukometno polufinale Lige prvaka u kojem su igrali Badel i njemački Kiel. Na tribinama san vidija i Ivanu Fabovu, u društvu rukometašica Lokomotive (ili Trešnjevke). Ivana je u to vrime bila jedna od najperspektivnijih mladih hrvatskih rukometašica. Da je ostala u Zagrebu, vjerojatno bi u dresu hrvatske reprezentacije proputovala cili svit. Kako rekoh, da je ostala… Ali, nije.

Iako živimo u vremenu koje zahtjeva neka neuobičajena pravila ponašanja i nije baš jednostavno proživljavati sve što ona sa sobom donose, kad je humanost u pitanju, uvijek se može računati na spremnost naših ljudi da pomognu. I jutrošnja akcija darivanja krvi u Vodicama to potvrđuje.

Prije dvadesetak dana, u trenucima ukopa Ivice Vove, Vodička glazba svirala je vesele koračnice. Istu stvar učinili su naši glazbari i kad su se opraštali sa Ljiljanom Mićinom, svojim najstarijim članom. Meni su obje situacije bile toliko dirljive da nisam uspijeva zaustaviti lavinu suza.

Iako trenutno živimo u vremenu u kojem nam štošta diktiraju „virusi“, pa u skladu sa tim osluškuju se upute odgovornih iz Civilne zaštite, akcije darivanja krvi ipak valja redovito održavati jer je potreba za krvlju stalno prisutna. 

Za članove Udruge umirovljenika Grada Vodica doslovno vrijedi ona da su u „penziji“, a nikako u „mirovini“. Gotovo da nema dana kad nisu u nekakvoj „akciji“. Osim uobičajenih aktivnosti i kartaških druženja u „Čidentovoj“ kući, naši dragi umirovljenici putuju, plešu, rekreiraju se (dva puta tjedno u knjižnici), a često organiziraju i zanimljiva predavanja.

I akcija darivanja krvi u veljači, jutros održana u prostorijama Kluba dobrovoljnih darivatelja krvi Vodice, pokazala je da ne treba strahovati za budućnost kad je humanost ove vrste u pitanju.  Gotovo da nema akcije na kojoj se ne pojavi netko novi, a to su u većini slučajeva mladi ljudi na početku dvadesetih.