Umaški putopisac Goran Blažević sinoć je u Gradskoj knjižnici Vodice predstavio svoju novu knjigu. Nazvao ju je „Karavana“, a u njoj donosi priču o nesvakidašnjem iskustvu prelaska jedne od najvećih svjetskih pustinja, Rub al Khali u Saudijskoj Arabiji. Nakon „Svilima“, knjige o njegovom 3300 km dugom pješačenju od Jordana do Hrvatske, Blažević je ovoga puta 650 km pijeska prešao – na leđima deve. 

Jutros je u Gradskoj knjižnici Vodice održana još jedna akcija darivanja krvi. Iako se pretpostavljalo da bi berba maslina mogla „prorijediti“ vojsku darivatelja ipak je akciji pristupilo pedesetak osoba od kojih je njih 37 uspjelo darovati krv.

Iako nije imao pubovsko ozračje, sinoćnji kviz održan na Odjelu za mlade vodičke knjižnice ostat će u posebno dragoj uspomeni svima koji su u njemu sudjelovali. Uvršten je u program kojim se obilježava Mjesec hrvatske knjige i trebao se održati u Sunčanom. No, kako živimo u nekom čudnom vremenu izmješten je na „rezervnu“ lokaciju.  

U predivnom buketu mladih umjetnika iznjedrenih na radionicama Likovne udruge „More“ jedan cvijet preziva se Franin – Pečarica. A ime mu je Anita. Svojevremeno je Anita bila najmlađa članica „Mora“.

Sinoć je u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Vodice gostovala biologinja i spisateljica Martina Markov koja je djeci predstavila seriju svojih edukativnih slikovnica.  
Murterka Martina do prije nekoliko godina radila je u Javnoj ustanovi Nacionalni park „Kornati“, a medijski je bila prisutna i zbog aktivnog volontiranja u udruzi „Argonauta“ koju je osnovala po završetku studiranja na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i povratku u rodni kraj. 

Takav je epilog listopadske akcije darivanja krvi koja se održala u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Vodice. Pobjeda bi bila i uvjerljivija da četiri pripadnice ljepšeg spola zbog nedovoljno željeza u krvi nisu darivanje morale prolongirati za sljedeći mjesec. 

Na jednom od svojih brojnih putovanja Maja Klarić naišla je na brošuru i fotografiju kočije kojom uokolo dostavljaju knjige. I sama je poželjela imati takvo nešto. Bilo je to prije petnaestak godina. U međuvremenu je Maja napisala nekoliko zbirki pjesama i putopisa u prozi. U njima je opisala neka od svojih brojnih putovanja. Maja ih obožava. Na neka odlazi sama, a na neka u društvu svog momka Gorana Blaževića. Jednaku strast gaji  i prema književnosti, posebice poeziji. 

Predivni spomenik cvrčku isklesao je brački majstor riječi Vladimir Nazor. I jutros sam ih slušao. Upijajući rujansko sunce na jednom od šesterokuta ispod Punte, uživao sam, osim u božanstvenim kadrovima mora, Tijata, Logoruna i svetoga Mikule, šetnici i plaži koja se proteže do Vile Marijane, i u koncertu cvrčaka koji me neumorno podsjećaju da živim u raju na Zemlji, da živim na Mediteranu. 

Teško je roditeljima koji nadžive svoju djecu. Majkama pogotovo. Moja strina Oršula Bilan živjela je 104 godine, a nadživjela je čak troje od svoje četvero djece. Gubitak jednog djeteta posebno joj je bio bolan. Talijanski vojnici su joj 1942. godine na Hangaru strijeljali dvadesetogodišnjeg sina Šimu. Prijatelji su ga zvali Šijac.  U ovom tekstu neću se baviti tim nesretnim ratom, za nas Hrvate toliko pogubnim. Povod za ovaj tekst sasvim je drugačiji. Razlog je slavljenički. Danas, 15. rujna, slavimo punih 99 godina života jedne osobe iz Šimine generacije. To je njegov dobar prijatelj Mate Mihić, najstariji živući Vodičanin. 

Ulicom Fra Pija Fržopa prolazim svakodnevno. To je na ruti  od moje kuće do zgrade „stare škole“, do Knjižnice u kojoj radim. I nikad se nije desilo da prolazeći kraj kuće Vicka Bareše nisam naišao na njega, svog susjeda koji bi tu sjedio na zidiću.