20 Stu 2017
    6892

Tajna željeznog zavjetnog križa na otoku Tijat

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)
0
Poslijednja izmjena dana Utorak, 21 Studeni 2017 10:16

Vjerojatno svi znate da se na otoku Tijatu nalazi veliki željezni križ. E, pa donosimo vam priču o tom križu i neraskidivoj povezanosti Šepurinjana s njime i otokom Tijatom. Točnije, prenosimo vam priču „Tajna željeznog križa" koju je za „Šepurinski zbornik", tiskan 1998. godine povodom stodvadesete obljetnice osnutka Pučke škole u Šepurini, napisao Mile Bastić, veliki poznavatelj običaja i povijesti vodičkog kraja.

 

Tajna željeznog zavjetnog križa

U ono doba hitrih vesala, rumenih jedara i porodičnih zadruga, šepurinske ovce, graditeljski kamen, ogrijev i lovišta divljih kunića, nalazila su se na oko pola milje udaljenom otoku Tijatu. Svakim svitanjem šepurinsko je brodovlje prema njemu poletno brazdalo morem, a smirajem dana, krcato truda i sreće, lagano se vraćalo doma, u Šepurinu na otoku Prviću. I tako bi kroz vijekove. Osim ako ih na Tijatu ne bi iznenadila koja od žestokih bura, o kakvoj i ovdašnji kroničar govori kako je jedne davne godine „Vodičana" zapuhala takovom žestinom da je i željezni križ nakrivila na mjesnoj crkvi.

Izgubljena u nevremenu povijesti i sumaglici Sredozemlja
Ponekad je i bez ikakovih znakova najave, i izvan njezinih stađuna, znala uraniti ili okasniti, pa bi u trenutku zaurlala, potamnila i zapjenila more te ponad njega stala kovitlati bjelinom ubojite morske prašine. Za takova nevremena ostajalo se na Tijatu, noćivati na vezu pod palubama, među blagom ili pak cvokočući zubima u bunjama. Danju su ljudi lomili kamen, lovili, solili ili sušili ribu u otočkoj zavjetrini, sjekli šumu i – motrili nebo pri zalasku sunca.

„Tijatske nenadinje"

Ako bi se dogodilo da priprijeti studen ili koja druga od „tijatskih nenadinja", neki od nevoljnika ili, pak, Muto, samotni stanovnik Tijata, slao je u selo danju po tri dimna, a noću isto toliko ognjenih vapaja. Prvić je uvijek čekao na nogama, a zvonki zov sa zvonika razlijegao se njegovim plećima i upravljao ljude na vjekovni put majke izbavljenja.

Žene, starci, djeca i djevojke s batom u grudima hitaše na molitvu u crkvu, dok su ranarnik, svećenik i glavar sela dočekivali porodične prve glave, s ponešto hrane, tople odjeće i sa svežnjevima najbolje užadi. Iskusniji pak ljudi ozbiljna lica povezivaše sve lancane jednu za drugu. Jedan kraj držaše snažni šutljivi momci, a o drugom otpuštaše u brodu niz razbacane valove svećenika, ranara i ponajbolju otočku momčad. Tihu bi molitvu, početkom spašavanja, predvodio jedan od starijih crkovinara.

Približavanjem barke Prviću pri povratku, molitveni bi piano krešio u forte i odzvanjao crkvom. U trenucima pak privezivanja, opet se veselo ili tužno njihala prvićka zvona, a pučanstvo bi iz crkve hrlilo na rivu...

DJI_0013.jpg

Tajna „Velike Glave"

U plovidbi prema šibenskom arhipelagu, lako je prepoznati otok Tijat, jer je već iz daljine vidljiv veliki križ na njegovu vrhu. Taj križ sa secesijskim naznakama podignut je, kako na njemu piše, 03.03.1933. godine u znak svete Godine, ili u čast devetnaest stoljeća od Kristove smrti, kao dar prvićkih kamenara, seljaka, mornara...

Teški željezni križ, pijesak, cement i voda nošeni su u procesiji, isto kao i batovi, krampovi i sjekire, za krčenje temelja za postavljanje toga križa.
Nakon što su posječena stabla i odgrnuto kamenje s otočkog vrhunca, pod laganim slojem crvenice ukazale su se dvije nadgrobne ploče. Jedna s natpisom na glagoljici, a druga bez ikakva znaka. U tomu času pobožno se pučanstvo bacilo na molitvu za duše u Čistilištu, a zatim je hitro prekrilo „krčevinu" s metar debelim betonskim temeljima željeznog križa.

Tko su bili i po čijoj želji je tu, na jedinstvenome vidikovcu i u neznanoj davnini, pokopano dvoje ljudi? Toga dana 1933. Godine na vrhu Tijata, u bogobojaznome strahu, ništa nije zapisano ni zapamćeno, pa se zato ta, kao i mnoga druga pitanja, vrte u začaranom krugu već više od šezdeset godina. A odgovori – oni se iz godine u godinu množe, nižu i u nedogled granaju. Jer, unatoč svemu, tajna iz natpisa s nadgrobne ploče, kao i prah, spokojno počivaju na samome vrhu tijatske stijene „Velika Glava".

„Lancane"

Tijat je kao i mnogi drugi otoci u prošlosti bio obradiv, plodan, šumovit i zelen. „Zelen" je sada još jedino njegovo zemljopisno službeno ime! Ondje su se, između ostalog, palile klake i pravilo živo vapno. Danas je krševit i obrastao trnovitom makijom. Do njegova vrha nekoć su vodili pitomi puteljci, a danas uspon po kamenju, oštrom poput noževa, zna biti mukotrpan. O silnicama pak koje vladaju ondje, ni otočani rado ne govore.

Pisac ovih redaka iskrcao se gotovo na svaki naš greben, otočić, otok i svjetionik. I rado će dati savjet: „Penjete li se prema „Križu" u čestitoj namjeri, tijekom cijeloga puta usredotočite pozornost i svoju energiju na sadržaj ovog vrha. I nastojte se vratiti na isti način, ali po izboru drugog smjera, jer ondje putova nema. Ondje je samo ljuti krš na ljutitim stijenama. „

I još nešto: onamo ne nosite nikakvu kameru ni predmete od metala!

Spašavanje s Tijata, u još ne tako davnoj povijesti, Prvićani i danas nazivaju „Lancane", a godine 1940. Svećenik Krsto Stošić objavio je knjigu „Sela šibenskog kotara", u kojoj je samo natuknuo tijatske grobnice.

Davne nepoznanice

Prošlo je više od trideset godina otkako sam se počeo baviti fenomenom inzularnosti na Jadranu, a prvu verziju „Tijatskog križa", koja se u tom razdoblju čak i u obiteljima sustavno prešućivala, ispričao mi je Domeniko – Domilo Mijat iz Šepurine. Različite verzije kazivali su mi i mnogi drugi. Međutim, nijedna se bitno ne razlikuje od ove koju sam suhoparno prepričao. Razlikuju se samo mogućnosti o tomu čiji bi prah smio počivati u grobnicama; u rasponu od avanturista i gusara, preko zapovjednika osvajačkih pohoda, pa sve do hrvatskih vladara kojima se zamicao trag u povijesnoj sumaglici na ovim prostorima.

I pri kraju, zašto baš nakon devetnaest stoljeća od Kristove smrti? I opet, zašto baš pod blagoslovljenim temeljima zavjetnog križa? I baš u petak 03.33.1933. godine!

Tko zna po koji već put padam u iskušenje da i o tomu napišem pripovijest. No, za sada to ne zavisi samo o meni, već više o hrabrosti i energiji koju bi za to valjalo prikupljati.

Pravo govoreći, danas mi to više nije toliko ni bitno, jer Tijat, među svim tim tisućama neobičnih otoka po globusu, ima pravo ostati onakav kakav jest. U ovome trenutku zanima me više otok Prvić, kao ishodišni otok Fausta i Antuna Vrančića, fra Ante Antića i drugih (?), jerbo: Prvić moli i burom plovi uz vjetar, juževinom nadiže grudi, kapljice dažne skupi, noću Tijat sni, spi, sni, spi, i ...

Tekst iz Šepurinskog zbornika pretipkao Ivica Bilan

Ovim povodom, Dinko Križan Vučak pronašao je u arhiviranoj građi Gradske knjižnice Juraj Šižgorić (List Katolik 1934 godina) dva priloga vezan za križ na otok Tijat

skriz1.jpg

skriz2.jpg

skriz3.jpg

skriz4.jpg

djelomid1.jpg

Foto video vijesti

  1. Foto
  2. Video
Infovodice - Informativno oglasni portal Grada Vodica

Please publish modules in offcanvas position.

Please enter your phone number
and we call you back soon

We are calling your phone

0:00

Thanks,
We will call you back soon.

Whatsapp
Pošaljite vijest ili fotografiju za portal INFOVODICE putem Whatsup-a

Kontakt

Kontakt

Close